Esej pod naslovom „U pohvalu sjene“ zauzima možda najistaknutije mjesto među Tanizakijevim književnim djelima, a riječ je o njegovim zabilješkama s početka tridesetih godina koje je kasnije preradio u „Esej o estetici“.

U toj gotovo lirskoj prozi „U pohvalu sjene“ Tanizaki na oštrouman i zanimljiv način sanjari i tuguje nad već tada oslabjelim i zaboravljenim tradicijama japanskog pozapađenog društva, ispisujući neke od najljepših stranica japanske književnosti uopće.

U kratkom romanu „Ključ“, muž i žena koriste svoje dnevnike kao sredstvo međusobnog komuniciranja, i to tako da jedno drugome kradomice čitaju bilješke o erotskim maštarijama, pretvarajući se da to ne čine.

Roman je ubrzo nakon objavljivanja doživio veliku popularnost u Japanu, a potom i u prijevodu na engleski, talijanski i druge jezike, pa je po njegovu predlošku dva puta snimljen film, prvi puta 1959. godine u originalnoj, japanskoj verziji koju je režirao Kon Icikawa, a drugi put 1983. kao erotična verzija La chiave talijanskog redatelja Tinta Brassa.

***

Jun'ichiro Tanizaki (1886. – 1965.) ubraja se među nekolicinu najznačajnijih japanskih književnika 20. stoljeća, uz Ryuonosukea Akutagawu, Yasunarija Kawabatu i Yukija Mishimu. Za razliku od trojice spomenutih pisaca koji su, u različitim okolnostima, život završili samoubojstvom, Tanizaki je poživio gotovo osamdeset godina i bio svjedokom mnogih kulturnih, ekonomskih i društvenih promjena u modernom Japanu. Više je puta bio nominiran za Nobelovu nagradu. Kod nas je do sad objavljen njegov „Dnevnik ludog starca“ (SysPrint, 2010).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.