Ovaj osobenjak stekao je sa svojim besmislenim stihovima u Zagrebu svoga vremena toliku popularnost da je njegovo ime postalo gotovo poslovično kao simbol konfuzije i nepismenosti. U doba hipermodernih pokreta u književnosti i umjetnosti, pojave kubista i proglasa talijanskih futurista neupućena zagrebačka purgarija svrstavala je Franju Jarmeka čas u simboliste, čas u impresioniste, a čas u kubiste i futuriste.

Usprkos ruganju novina i publike Jarmek se u svojoj grafomanskoj strasti nije dao nikako slomiti i bio je uporan do kraja, izdajući jednu knjigu pjesama za drugom, dakako, o vlastitom trošku. Čitaoci koji su ove knjige dobili u ruku bili su na čudu. Nijedna Jarmekova strofa pod milim bogom nije imala nikakvog smisla. Sve te knjige odlikovale su se ipak nevjerojatnom samodopadnošću i megalomanijom. Antun Gustav Matoš napao je Jarmeka kao čovjeka koji ruši hrvatski ugled u cijeloj kulturnoj Europi.

(Krešimir Kovačić: "Priče iz starog Zagreba")


***

Franjo Jarmek, hrvatski pjesnik (Bjelovar, 30. IX. 1881 – Zagreb, 16. VII. 1921). Najpoznatiji hrvatski književni diletant. Pišući po cijele dane stihove u zagrebačkoj kavani Merkur, otiskivao bi ih na letke i dijelio prolaznicima, tužeći se na nerazumijevanje svojega genija. Tiskao je desetak zbirki pjesama, među kojima su i one na njemačkome, francuskom i engleskom ("Boli", 1907; "Uzdisaji jednog pjesnika", 1907; "Zaljubljenik, sažaljuje ga Franjo Jarmek", 1907; "Tužaljke", 1908; "Ljubavni zvuci", 1908., i dr.). U tradiciji hrvatske feljtonistike jarmekovština je postala sinonimom pretenciozna praznorječja.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.