U knjizi "Klasici ostavljeni mačkama" dočaran je i duhovni život mačaka u dnevnoj sobi. Prvo je objašnjeno što mačke čitaju i kako mačke čitaju knjige, potom su priložena iskustva drugih vlasnika mačaka, a na kraju se otkrivaju razne vježbe s literarnim djelima što ih mačke izvode kad ih nitko ne gleda – od sastavljanja antologije poezije iz pročitanih knjiga i izbora Miss i Mistera Klasika preko poučnih i zabavnih priloga (od kojih ne potječu svi iz mačje radionice i nisu nužno vezani uz njih) do niza dojmova nakon druženja s mačkama.

Valja isto tako spomenuti i fotografije kao važan dio izdanja: one potječu iz mačjih stanova s bogatim društvenim životom, a snimili su ih Adrijana Vidić iz Zadra i Davor Vuković iz Splita.

Većina ljudi misli da mačke ne čitaju ništa. Vjerojatno zato što ih mačke kao fenomen jednostavno ne zanimaju. Ni u kojem pogledu. Oni malobrojni što su skloni prihvatiti da mačke ipak razvijaju nekakvu intelektualnu aktivnost pretpostavljaju da te životinje razumiju samo priče u kojima su junakinje i junaci iz mačjega svijeta. Dugo se smatralo da mačke ne razlikuju boje, međutim novija su istraživanja dokazala suprotno. Mačje oko vrlo je osjetljivo na boje, ono registrira sve moguće nijanse i uspostavlja odgovarajući dijalog s njima. Stoga mačke, muške i ženske, rado gledaju naslovnice knjiga i pogađaju o čemu se raspravlja između korica.

Ako su knjige jednobojne, primjerice bijele ili plave, mačke slute da je riječ o znanstvenoj literaturi jer znanost je jednobojna i stroga, u njoj nema višestrukih odgovora na konkretno pitanje. Ako pak knjige na naslovnici imaju reprodukcije poznatih umjetničkih djela tipa Doručak na travi, mačke znaju da će naći neku priču. Ponekad im je dovoljan samo jedan pogled i dobra koncentracija pa da odgonetnu cijeli sadržaj.

Mačke i knjige nisu, dakle, nijemi stanovnici sobe. Mačke pogotovo. Ako i ne vidimo što rade kad ništa ne rade, možemo ih čuti kako predu i pretvaraju hladnu svakodnevicu u ljekovitu simfoniju. Naši ormari kroz tu glazbu postaju neboderi u prometnoj aveniji, naši naslonjači pretvaraju se u interkontinentalne letjelice, a otvoren prozor pokazuje put u svemirski beskraj. Možda bismo, da kojim slučajem imamo njihove simpatične brkove, svijet vidjeli kao drukčije, toplije i ljepše mjesto od ovoga koje poznajemo.

Irena Lukšić rođena je 10. ožujka 1953. godine u Dugoj Resi, gdje je i umrla 11. ožujka 2019. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Pisala je prozu, drame, eseje, TV i radio drame, filmske scenarije, stručne i znanstvene radove, te prevodila s ruskog. Proza joj je prevođena na engleski, makedonski, njemački, slovenski i turski jezik. Zastupljena u antologijama.

Uređivala je Biblioteke Književna smotra i Na tragu klasika, bila članica redakcija nekoliko domaćih i stranih časopisa, suradnica više međunarodnih znanstvenih projekata. Bila je suradnica američke Encyclopedia of World Literature in the 20th Century i Dictionary of Literary Biography, te najvažnijih domaćih enciklopedijskih izdanja.

Povremeno nastupala kao gostujući profesor u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na četrdesetak međunarodnih znanstvenih simpozija. U domaćim i stranim stručnim publikacijama objavila je tristotinjak radova o ruskoj i hrvatskoj književnosti. Više puta studijski boravila u Rusiji.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.