Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Irena Lukšić

Dnevnici, snevnici, rječnici : (poetski zapisi o trajanju)

  • Nakladnik: Meandarmedia
  • 07/2009.
  • 315 str., meki uvez
  • ISBN 9789537355432
  • Cijena: 140.00 kn
  • Cijene knjiga samo su informativnog karaktera. Knjige potražite u knjižarama ili u knjižnicama.
Iako naslov kazuje dosta, a podnaslov knjige "poetski zapisi o trajanju" baca još malo svjetla na pitanje znatiželjnog čitatelja što se to zapravo krije unutar tristotinjak stranica nove knjige Irene Lukšić, sama je autorica u svojevrsnom pozdravnom obraćanju čitatelju možda i ponajbolje odgovorila na to:

"Knjigu koju držite u rukama možete nazvati kako hoćete - poetskim zapisima, nacrtima, dnevničkim črčkarijama ili glosama. Ona je sve to ili, preciznije, od svega pomalo. Sabrani tekstovi nastali su sponta­no, kao digresije uz neke 'velike' teme, kao bilješke za literarna i publicistička djela koja računaju na za­htjevnog čitatelja. Međutim te male i mjestimice ne­očekivane forme u jednom su se trenutku pobunile i izašle iz prvotnog konteksta kao materijal dostojan pozornosti. Kad kažem materijal dostojan pozorno­sti, ne mislim samo na tragove mnogih ideja i motiva koji se često, pa i prečesto, vrte u mojim pisanjima, nego i na ljepljivost izravno odražene stvarnosti, fe­nomen u kojemu ispisani reci prestaju funkcionira­ti kao osobna priča i pretvaraju se u dio života. U zemljopis, matematiku, politiku, slikarstvo, snove, gospodarstvo, medije, kemiju, sport, čuda i zdravu hranu vremena kojemu nazočimo. "

Zahvaljujući "ljepljivosti" izravno odražene stvarnosti, fe­nomenu u kojemu ispisani reci prestaju funkcionira­ti kao osobna priča i pretvaraju se u dio života, "u zemljopis, matematiku...", knjiga Irene Lukšić svojom fragmentarnošću poziva čitatelja ne nelinearno čitanje, dolaženje, odlaženje i vraćanje tekstu, svojevrsno čitateljevo preslagivanje fragmenata u odnosu na prvotni autoričin slijed/svijet.

 
"Ne moram, nadam se, objašnjavati o čemu se radi. Naslov sve govori. Osim toga, u nekim prijašnjim postovima već sam dotakla sadržaj pošiljke. Ovdje donosim jedan ulomak iz odjeljka snova, dnevnički (snevnički) naime zapis o popodnevu provedenom na rijeci Mrežnici. Sasvim prigodno. Ljeto je, naime, ušlo na velika vrata u našu svakodnevicu..."

( Irena Lukšić o svojoj novoj knjizi na blogu "Irena: Essential" )


Četvrtak, 19. kolovoza 2004.

Cijelo popodne provela sam na Mrežnici. Po prvi put ovoga ljeta, u drugoj polovici kolovoza, bilo je ugodan dan. Prijašnjih godina u ovo je doba završavala sezona kupanja na rijeci, jer su noći postajale svježe, dani sve kraći i bez nesnosnih vrućina. Na livadi, na kojoj provodim sate na suncu, nije bilo mnogo ljudi: dvije starije žene iz obližnjih vikendica, koje su vodile nestašnog psa u šetnju, troje djece i ribič.

Legla sam na pokošenu livadu, u hlad obalnoga grmlja i sanjala prošlogodišnje kupanje. Voda je bila slabo pokretna i puna trunja, grančica, masnih mrlja, prerano osušenoga lišća i suhih algi. Uz obalu se vukao smećkasti odraz zemlje, što rijeku u očima zahtjevnih kupača čini nekako prljavom ili, u najboljem slučaju, umornom. Riječni tok presijecaju sadrene barijere koje su mjestimično zarasle u gusto vrbovo šiblje. Pažljiviji promatrač unutra, među grančicama, može otkriti smeće što ga je nanijela voda – razne plastične boce, krpe ili komade dasaka, a nađe se, osobito za dugotrajna niska vodostaja, i dosta opušaka, što su ih ostavili nesavjesni ribiči ili kupači. Sanjala sam krupnog uzgajivača pasa, koji je strpljivo odgovarao na telefonske pozive zainteresiranih kupaca. Njegova žena, koja je ležala na slamnatoj prostirci kraj njega, bilježila je telefonske brojeve klijenata u mali notes. Ponekad bi zapisala rečenicu-dvije komentara ili napomene. Psi tog bračnog para bili su bijeli, smeđi i crni. Bijeli su bili najskuplji. Kraj uzgajivača pasa sjedio je mlađi muškarac, koji je došao sa ženom i troje djece. Supruga je bila debela, plavokosa i blijeda, i pušila je cigaretu za cigaretom. Djelovala je odsutno, kao da joj je duhanski dim jedino društvo. Dvoje sasvim male djece je spavalo u nosiljci kraj grmlja, a nešto stariji dječak, možda pet ili šest godina, čuvao je tatu. Tata se sam kupao i neprestano je dovikivao iz vode: „Vidi, Ivane! Sad ću postići rekord u ronjenju na dah!“, „Gle, Ivane, kako brzo plivam!“. Onda je iznenada zazvonio mobitel i cijela obitelj se ukočila. Žena je ugasila nedopušenu cigaretu u plastičnoj čaši punoj soka, dječak je od smetenosti na tanku grančicu probušio balon, a ono dvoje malih skliznulo je u travu. Glava obitelji, mršavi muškarac, izašao je iz vode i uzeo u ruku mobitel. Tko je to? – zbunjeno je slegnuo ramenima. Neki nepoznati broj. Telefon je uporno zvonio. Žena i djeca su ga napeto gledala. Telefon je prodorno zvonio i činilo se da se nikada neće zaustaviti. Muškarac je neodlučno gledao ekran s ispisanim brojem. „Da kažem kako je pogrešan broj?“ – tiho je upitao sina. Dječak nije ni trepnuo. „Ili da kažem nešto u stilu 'nisam kod kuće'?“ – obratio se ženi. Ona je s gađenjem ispraznila čašu u kojoj je plivala zgužvana cigareta. Telefon je i dalje divljao. „Hm, reći ću: 'Ovdje policija. Koga trebate'?“. Nejaka dječica počela su se trzati u snu. „Da, to je najbolje. Reći ću: 'Ovdje policija. Koga trebate'?“. Zatim je hrabro prstima uhvatio mobitel i pritisnuo najveću tipku. Htio je reći „Halo“, ali veza se prekinula.

Kad je utihnuo mobitel, iz pozadine su izronili glasovi trojice mladića koji su prije toga igrali nogomet na pješčanom igralištu. Jedan je predložio da skoče u vodu i otplivaju do obližnjega slapa, a drugi je rekao da je bolje prije toga popušiti cigaretu, jer nije dobro vruć skakati u hladnu vodu. Tako su zapalili cigarete, a onaj najgrlatiji izvukao je iz ruksaka demižon vina i tako su počeli pijuckati. Kad su se napili, skočili su u vodu i otplivali do obližnjeg slapa. Tamo su sjeli pod vodopad i pokušavali pričati. Zapravo su vikali, jer je voda bučno padala na golemo kamenje. Na obali se sve čulo što govore. A pričali su o tome kako su bili pijani.

To je doista bio jedan dan na Mrežnici prošle godine. Nazvala sam ga Gundulićev san.


***

Moje druženje s tekstovima Irene Lukšić u dugom je vremenskom periodu zapinjalo na autoričinoj ljubavi prema kontinuitetu pripovijedanja, odnosno njezinoj potrebi da faktografski ustvrdi sto se dalje dogodilo s ovim ili onim putnikom namjernikom njezine egzistencije. Iz moje perspektive, to "bdijenje nad drugima" imalo je karakter bijega od vlastitih ponora.

Nataša Govedić

Irena Lukšić rođena je 10. ožujka 1953. godine u Dugoj Resi, gdje je i umrla 11. ožujka 2019. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Pisala je prozu, drame, eseje, TV i radio drame, filmske scenarije, stručne i znanstvene radove, te prevodila s ruskog. Proza joj je prevođena na engleski, makedonski, njemački, slovenski i turski jezik. Zastupljena u antologijama.

Uređivala je Biblioteke Književna smotra i Na tragu klasika, bila članica redakcija nekoliko domaćih i stranih časopisa, suradnica više međunarodnih znanstvenih projekata. Bila je suradnica američke Encyclopedia of World Literature in the 20th Century i Dictionary of Literary Biography, te najvažnijih domaćih enciklopedijskih izdanja.

Povremeno nastupala kao gostujući profesor u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na četrdesetak međunarodnih znanstvenih simpozija. U domaćim i stranim stručnim publikacijama objavila je tristotinjak radova o ruskoj i hrvatskoj književnosti. Više puta studijski boravila u Rusiji.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.

– Komentari –

– Od istog nakladnika –

Prethodna Slijedeća Vidi sve knjige

– Od istog autora –

Prethodna Slijedeća Vidi sve knjige

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve knjige –