“Tekstovi pod naslovom ‘Kazalo važnih stvari’ izlazili su kao kolumna u ‘Karlovačkome listu’ tijekom 1997. i početkom 1998. godine. Njima sam u obliku slobodne — a opet dovoljno ozbiljne - analize duha vremena pokušavala utjecati na iskorjenjivanje loših navika u našemu društvu. Pritom, dakako, nisam imala u vidu samo nekulturu svakodnevnoga života, ponašanje na ulici, u vlaku ili pak u medijima, nego općenito slabo postavljen temelj za ulazak u zahtjevno europsko društvo. Upirala sam prstom u politiku, podsvjesne težnje prosječnoga čovjeka, simboliku raznih nevažnih poruka, način razmišljanja i sustav postojećih vrijednosti. Urednik koji je naručio tekstove inzistirao je na snažnoj političkoj obojenosti aktualnih tema, tražio je da se intenzivno bavim otpadom koji dolazi iz beskorisnih i često nepostojećih institucija, i tako me dovodio u situaciju da posve obične i naoko nezanimljive prizore iz života gledam pod neobičnim kutom, kao originalni proizvod šačice neinventivnih ljudi. Tražio je, ukratko, da u svemu otkrijem neku značajnu političku poruku, mig.

Meni se takva tendencioznost nije sviđala, nastojala sam je na svaki način ublažiti ili otkloniti, jer nekulturu svakodnevlja nisam držala nekom zasebnom životnom pojavom, nego upravo izdankom ili posljedicom onoga što se zbiva na vrhu piramide. Izdankom stanja, naime, koje se može zvati ovakva ili onakva politika, ali koje je uvijek odraz onoga što se zbiva na dnu, među ljudima na ulici, u dječjem vrtiću, luksuznom hotelu ili u vrtu. Onoga, drugim riječima, što je prethodilo politici. Uredniku se takvo objašnjenje nije sviđalo, držao ga je konformističkim i salonskim, i ubrzo mi je ukinuo prostor u novinama.

Za ovu prigodu sabrala sam sporne tekstove s kraja dvadesetoga stoljeća. Njihovu glavnu vrijednost nalazim upravo u razlogu zbog kojega su svojedobno protjerani iz novina — u izbjegavanju eksplicitnome služenju politici. Nadam se da će izložene teme potaknuti na razmišljanje sve one koji žive duboko ukorijenjeni u južnoslavensko tlo i sanjaju o svijetu bez civilizacijskih barijera.”

Irena Lukšić

Irena Lukšić rođena je 10. ožujka 1953. godine u Dugoj Resi, gdje je i umrla 11. ožujka 2019. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Pisala je prozu, drame, eseje, TV i radio drame, filmske scenarije, stručne i znanstvene radove, te prevodila s ruskog. Proza joj je prevođena na engleski, makedonski, njemački, slovenski i turski jezik. Zastupljena u antologijama.

Uređivala je Biblioteke Književna smotra i Na tragu klasika, bila članica redakcija nekoliko domaćih i stranih časopisa, suradnica više međunarodnih znanstvenih projekata. Bila je suradnica američke Encyclopedia of World Literature in the 20th Century i Dictionary of Literary Biography, te najvažnijih domaćih enciklopedijskih izdanja.

Povremeno nastupala kao gostujući profesor u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na četrdesetak međunarodnih znanstvenih simpozija. U domaćim i stranim stručnim publikacijama objavila je tristotinjak radova o ruskoj i hrvatskoj književnosti. Više puta studijski boravila u Rusiji.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.