Slikovnica je najteža forma. Ona spaja poeziju (u kojoj je sve bitno, svaki detalj) i slikovnost (nova slika svijeta). Bez slikovnice mozak svijeta bio bi u mraku ili u 'tamnoj tvari' odraslih ograničenja, strahova i frustracija. Kroz slikovnicu odrasli ipak priznaju da su odgovorni za ono najkreativnije u ljudskom paketu: djecu.

U jednom trenutku postalo je jasno da u Sloveniji nedostaje pregled onoga što se na knjižnom tržištu uopće događa – koje knjige izlaze, kod kojih izdavača i kome su namijenjene. Prostor za knjigu u dnevnim i tjednim medijima postupno se smanjivao, informacije su postajale fragmentirane i nepregledne. Ideja je bila napraviti publikaciju koja će redovito i sustavno pratiti knjižnu produkciju i tu...

Stvari treba profesionalizirati. Raditi dvije-tri knjige godišnje ne znači ništa, to je čisti amaterizam, koji uglavnom nema distribuciju ni bilo kakvu prodaju. Nakladnici neka budu nakladnici, a muzeji, knjižnice i lokalne organizacije posvećene zavičajnicima neka rade svoja izdanja. Samo nacionalno relevantno i ono do čega kupac može doći treba se financirati na nacionalnoj razini.

Besmisleno je to gomilanje ukoričenog papira po skladištima, bez ideje i potrebe da završi na noćnim ormarićima i u regalima hrvatskih stanova. A s visokom krajnjom cijenom knjige i ovim modelom financiranja, nepotreban je i napor gospodarstvenika da prodaju ono što su proizveli – jer im je financijska podrška javnih sredstava dovoljna (naravno, ovo govorim s malo pretjerivanja).

Čini mi se da nam svima nedostaje dijeljenje iskustva umjetnosti, možda smo preužurbani, a za takve susrete treba izdvojiti vrijeme. I nema veze je li umjetničko djelo o kojem razgovaramo dobro ili loše, čak je ponekad rasprava i bolja kad je loše (smijeh). Važno je stvoriti povjerenje, sigurnu zonu u kojoj se ne trebaš autocenzurirati, to je nevjerojatno plodno.