Priče nas zapravo pripremaju na to da strahote postoje kao realna mogućnost – da su neki ljudi loši i da se svašta može dogoditi. Znamo da nas u stvarnom životu često čekaju 'vještice', samo što one nemaju metlu ili zeleni nos i nije ih lako prepoznati, a stvari koje mogu učiniti puno su gore od svega što piše u bajkama.

Književnost i umjetnost privlačne su nam i zbog toga što imaju potencijal djelovati na nas na nepredvidljive načine i izazvati snažne reakcije koje ne možemo odmah objasniti. Čini mi se da je ljepota našeg posla u toj neizvjesnosti, zbunjenosti, očaranosti, nekad i uništenosti tekstom. Cilj je da probamo shvatiti kako se i zašto to događa, pomoću kojih tekstualnih mehanizama, ali ne mislim da moramo,...

Iako nam je možda teško povjerovati, hrvatsko školsko knjižničarstvo je, uz sve svoje nedostatke, jedno od zakonski najuređenijih, ima najobrazovanije školske knjižničare i ima knjižnicu u svakoj školi što je nedostižan ideal za većinu zemalja – na primjer, u Republici Irskoj svega 6 škola ima školsku knjižnicu, sve su srednje škole i u privatnom vlasništvu.

Ane Paška je onaj najslobodniji dio mene. Ane Paška je i najkreativniji dio mene. Dakle, ona ja kojoj dopuštam da se izrazi, baš kao u nekoj najneokaljanijoj vrsti impulsa. Dakle, kad nešto osjetim kao viziju i impuls iznutra, to će izraziti Ane Paška, bez obzira na to što netko o tome mislio, da li se to uklapa u nekakav žanr ili što god.

Otići u Hirošimu i Nagasaki za mene je bio način da uvidim kako je na mjestu koje je bilo potpuno sravnjeno sa zemljom praktički ponovno izgrađena nada. Ponovno je izgrađena nada, vjera u budućnost, u nastavak čovječanstva, vrste, sve je to obnovljeno, tako da znamo da je to moguće, moguće je čak i nakon potpunog uništenja i to je činjenica.