Pripovjedna slikovnica prepoznaje se po očitim obilježjima: namijenjena je djeci, oslikana je, tanka i lako se čita. Često se o slikovnici razmišlja na razini "knjige za djecu", a ne kao o umjetničkom (književnom i likovnom) djelu. No kakva je to zapravo knjiga? Po čemu je posebna? Koja su obilježja slikovnice kao pripovijedi i kako teorijski opisati obilježja ove specifične književne vrste?

Služeći se semiotičkom metodologijom, Smiljana Narančić Kovač istražila je semantičku strukturu i pripovjedne perspektive slikovnice te analizirala način na koji slikovnica posreduje priču drukčije od ostalih vrsta pripovijedi. U svojoj se studiji usredotočuje na pripovjednu slikovnicu: uspostavlja njezin teorijski model te uz njezinu semantičku strukturu analizira i narativnu komunikaciju, s posebnim naglaskom na narativne perspektive u suvremenim slikovnicama.

Ishodišna je ideja da se u slikovnici jedna priča posreduje dvama zasebnim diskursima – jezičnim (verbalnim) i slikovnim (vizualnim). Pripovjedač je sastavnica oblika diskursa (izraza) svake pripovijedi, tj. pripovjedna konstanta, te u slikovnici svakomu diskursu pripada zaseban pripovjedač. Po tome se slikovnica razlikuje od drugih srodnih vrsta pripovijedi.

Analizom svojstava građe dvaju diskursa autorica otkriva strategije kojima se uspostavljaju pripovjedna svojstva i posreduju pripovjedne informacije. Osobito je slikovni diskurs mnogostruk, višeglasan te izrazito interaktivan i zahtjevan u odnosu prema čitatelju. Nadalje, diskursi uzajamno razmjenjuju svojstva i utoliko su intermedijalni. U suvremenoj je slikovnici čest dvojni diskurs, u kojem se jezični i slikovni diskursi isprepliću, ali nikada ne dolazi do njihova potpunoga stapanja u jedinstveni diskurs, pa i pripovjedači ostaju zasebni.

Razmatrajući kombinacije pripovjednih situacija jezičnoga i slikovnoga pripovijedanja, polazeći pritom od tablice pripovjednih mogućnosti Gérarda Genettea i od njegovih određenja pripovjednih obilježja konstitutivnih za pripovjedača (uključujući i pripovjedno gledište, tj. fokalizaciju), autorica utvrđuje da pripovjedači u slikovnici u svoje pripovijedanje uključuju sve tipove fokalizacije (nultu, unutrašnju i vanjsku), kao i njihove kombinacije. Višestrukim glasovima pripovjedača pridružuju se različite pripovjedne perspektive, koje pripovjedači uključuju u posredovanje priče zasebnim, medijski uvjetovanim modusima, te je slikovnica u cjelini s jedne strane višeglasna, a s druge strane i višemodalna pripovijed.

Pripovjedna je komunikacija u slikovnici, koja se opisuje prema Chatmanovu modelu pripovjedne transmisije, višestruka. Dvama diskursima pripadaju dva para pripovjedača i adresata, pripovjedači priču posreduju dijaloški, a u dijalog se aktivno mora uključiti i čitatelj. Slikovnica je, dakle, interaktivna, ergodična, dinamična pripovijed, otvorena prema čitatelju, koji ulazi u dijaloški odnos s njenim pripovjedačima i zajedno s njima, u razgovoru, otkriva različite interpretativne mogućnosti koje su ponuđene upravo osobinama same slikovnice kao pripovijedi dvostrukoga ili dvojnoga diskursa. Stoga je temeljno načelo pripovjedne slikovnice dijalogičnost.

Smiljana Narančić Kovač docentica je i viša znanstvena suradnica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu istoga sveučilišta diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik 1981., magistrirala filologiju (književnost) 1989., a 2011. doktorirala filologiju (anglistika). Od 1980. – 1988. radila je kao nastavnica engleskoga jezika u osnovnim i srednjim školama te u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Od 1988. radi na Sveučilištu u Zagrebu, najprije na Filozofskom fakultetu, gdje je predavala engleski jezik struke, a od 1993. na Učiteljskom fakultetu.

Znanstvene i stručne radove objavljuje od 1978.; objavila je više od šezdeset radova iz područja svojega znanstvenoistraživačkoga interesa, tj. književnosti (poredbena i dječja književnost, pripovijed, anglo-američka književnost, slikovnica) i primijenjene lingvistike (uloga književnosti i kulture u nastavi, učenje i poučavanje engleskoga jezika u ranoj dobi). Knjigu Trojna struktura Gundulićevih Suza sina razmetnoga objavila je 1994. godine.

Voditeljica je projekta Hlapić – promicatelj hrvatske kulture Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti. Od 2002. do 2012. bila je suvoditeljica interdisciplinarnoga nastavnoga projekta Poems on the Wall na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovala je u radu još desetak znanstvenih i stručnih, domaćih i međunarodnih projekata.

Glavna je urednica međunarodnoga znanstveno-stručnoga časopisa Libri & Liberi: časopis za istraživanje dječje književnosti i kulture. Dopredsjednica je Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti. Članica je Hrvatskoga filološkoga društva, Hrvatskoga čitateljskoga društva, Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku i Hrvatske udruge profesora engleskoga jezika.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.