"Posrećila mi se (i bez navodnika), mirovinska slobodna profesija (očekivana kroz 40-ak godina pedagoškog staža), naime čitanje Proustova ciklusa kroz otprilike 18 mjeseći, te ubrzan prijevod prethodno označenih ulomaka. Tog su francuskog odavno priznatog klasika češće približavali svojim odredištima različiti prevoditelji, 'štafetno' u nastavcima (na hrvatski konkretno: Brandt, Ujević, Tecilazić, Crnković, Slamnig, Maras). Na talijanskom se, primjerice, u tomu okušao sam pjesnik Giovanni Raboni (nakon nekoliko kompletnih, uglavnom skupnih, prethodnih izdanja), ali je nedugo poslije toga - zasigurno ne zbog toga! - umro.

U nekoliko navrata, u Francuskoj i drugdje, 'Potragu' se skraćivalo, prestrukturiralo, pretvaralo romanopisca u kvazi-filozofa... Nastojao sam sebe ne opteretiti nedoglednim zavirivanjem u 'tuđe' (uz uvijek dužno poštovanje) i ponuditi vlastita Prousta, ponavljajući - ali 'retuširan' - jedan davni naslov Drage Ivaniševiča ('Moj Ungaretti', uz nakladničku najavu još dvojice vlastitih pjesnika, pa je pretpostaviti daje tako bila naslovljena planirana biblioteka). Posvojnu sam oznaku (hrv. zamjenicu, tal. pridjev!) ipak stavio u navodnike, jer je Proust tek početno bio 'moj', dočim potencijalno (i poželjno) biva prepušten kao recepcijska svojina svakomu tko za njim (ovakvim) posegne.

Odabir (od oko 360 ulomaka) temelji se na pet elemenata koje rado izdvajam, no koji se izmjenjuju i preklapaju u kronološkom slijedu romana:

- lirizam
- misli
- psihologija
- dramske situacije
- objašnjenje naslova pojedinih romana unutar ciklusa u samom tekstu.

Respektirao sam redoslijed dijelova ciklusa od prvog naslova (1913.) do tri postumna (1923. - 1927.), nudeći kao svojevrstan uvod i najave zrelosti stanovitog 'proto-Prousta' (od 1896.), kao tvorca novog modernizma, ali koji zapravo (sa Chateaubriandom, Stendhalom i Balzacom) - ne tek naknadnom pedanterijom - proizlazi iz 19. stoljeća. (Izuzeo sam jedino svojevrstan pamflet 'ProttV Sainte-Beuvea', kojim sam se ranije bavio u sklopu književne teorije.)

Pobornici 'nepomičnih', nedodirljivih klasika (no takvih je sve manje!) bili bi zgranuti svođenjem jednog mega-pisca na 'džepnu' dimenziju. No kako smo, prije više desetljeća, već prošli kroz teoriju recepcije (Jauss, Eco itd.), 'mali' Proust može biti itekako funkcionalan s obzirom na korištenje/štednju vremena (podsjećam na to da je još Aristotel u svojoj 'Poetici' recepcijski, svakako ne vrijednosnom poredbom, zagovarao tragediju nasuprot epu)."


Mladen Machiedo (odabir, prijevod i predgovor)

Mladen Machiedo rodio se 9. lipnja 1938. u Zagrebu, gdje se školovao, maturirao u realnoj gimnaziji (1956.) i diplomirao na Filozofskom fakultetu (1961.) talijanski jezik i književnost i francuski jezik i književnost. Pohađao je također predavanja i polagao ispite iz španjolskog, portugalskog i komparativne književnosti. Godine 1979. obranio je doktorsku disertaciju pod nazivom "Leonardo da Vinci i poezija". Od 1961. u istoj je ustanovi bio zaposlen kao lektor, asistent, znanstveni asistent, docent i redoviti profesor za talijansku književnost (od 1984.), potvrđen u trajnom zvanju (1994.), odnosno kao profesor emeritus (2011.).

U dva mandata bio je pročelnik Odsjeka za talijanski jezik i književnost, više godina predstojnik za talijansku književnost, član je uredništva znanstvenog časopisa Studia romanica et Anglica Zagrabiensia, književnog časopisa Forum, odnosno međunarodnih savjeta časopisa Testuale (Milano – Lesa, Novara) i La Modernità letteraria (Pisa – Rim).

Proveo je dvije godine (1968./69. i 1969./70.) na specijalizaciji u Scuola Normale Superiore u Pisi, dopunski je predavao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1980.–1982.), kao gost-profesor na Sveučilištu »Dante Alighieri« u Reggio Calabria (1990.), u Trentu (1993.) i u Zadru (2007. i 2008). Držao je također predavanja u više navrata na sveučilištima u Firenci, Pisi (Scuola Normale Superiore), Padovi, Udinama, Trstu, Splitu i Ljubljani, te po jednom u Rimu, Perugi, Beogradu (prije domovinskog rata) i Puli. Izvan domovine i Italije sudjelovao je na međunarodnim skupovima u Francuskoj, Nizozemskoj i Mađarskoj.

Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog centra P.E.N.-a i HAZU. Bio je prvi predsjednik Hrvatsko-talijanskog društva (1992.–1993.).

Objavljuje djela na hrvatskom i talijanskom iz esejistike, književne kritike, teorije, poezije i memorijalistike, kao i književne prijevode. Među najvažnijim autorima čija je djela preveo na hrvatski su Leonardo da Vinci, Michelangelo Buonarroti, Dino Campana, Giuseppe Ungaretti, Eugenio Montale, Italo Calvino, Bartolo Cattafi, Pedro Salinas, Ramón Gómez de la Serna te Giovan Battista Marino.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.