Priča o neobičnim zgodama male Alice, koja je jednog dosadnog britanskog popodneva odlučila požuriti za pedantnim bijelim zečićem, nervozno zagledanim u džepni sat, te se strmoglavila u podzemni svijet u kojem sve djeluje nekako naopako, nevjerojatno, pa i nemoguće, a nastanjuju ga nama danas znani i dragi likovi poput nacerene mačke ili gusjenice s nargilom, poludjela klobučara, ožujskog zeca ili, pak, pustih vojski igraćih karata i šahovskih figura, dosad u gotovo nijednom jeziku ovoga svijeta nije ostala neprevedena, a hrvatskom se čitatelju, već naviklom na prijevode Antuna Šoljana, Predraga Raosa ili Mire Jurkić Šunjić, sad nudi još jedan, ovaj put iz pera Borivoja Radakovića.

Taj prevodilački svakako zahtjevan poduhvat valjalo bi pohvaliti i stoga što bi nas novi prijevod o stotinu pedeset i prvoj obljetnici prvog objavljivanja izvornika mogao potaknuti na nova promišljanja tog bez ikakve dvojbe velikog književnog djela, koje nikako ne bi trebalo trpati isključivo u dječju književnost, nekmoli u nekakvu plitku literaturu „besmislice“, koja nas se, kao tobože ozbiljnih čitatelja, navodno ne bi trebala ticati.

Nonsensom svoje logike "Alice u zemlji čudesa" i nastavak "Kroz ogledalo" svakako zabavljaju čitatelje svih uzrasta, pružajući bar načas mogućnost dostojanstvena izmicanja trpkoj, tobože smislenoj svakodnevici (o čemu valjda dovoljno svjedoči i uspjeh silnih ekranizacija romana, koje se ovdje ne bi mogle pošteno ni nabrojati). Logikom svog nonsensa, međutim, Carrollovi romani odvajkada fasciniraju i one malčice zahtjevnije recipijente, uz djecu i one koji su djecom ostali, recimo, matematičare, ali i filozofe i umjetnike (o refleksijama u popularnoj kulturi da se i ne govori), koji među njihovim recima ne pronalaze samo logičke i matematičke smicalice, već i jasne naznake nečeg što bismo bez oklijevanja mogli nazvati (logičkom, jezičnom, pravnom ili kakvom već) strukturom same stvarnosti. Jer dok su dokone mudrolije o kojima Alice, primjerice, raspravlja na čajanki kod ludog Klobučara i Zeca Ožujskog – je li izgovaranje onog što se misli nužno jednako mišljenju onoga što se govori? – zapravo odraz kompleksnog problema koji se u logici naziva inverznom relacijom, druge igre riječi, poput one kad Herc-kraljica, odlučna da pod svaku cijenu nekog podanika skrati za glavu, na zgražanje male Alice zahtijeva da se „prvo izvrši kazna, a potom izrekne presuda“, u okvirima suvremena svijeta, gdje pravo često i nije drugo doli puka jezična igra, dok rezanje glava poprima značajke otužnog ratničkog folklora, zadobivaju sasvim konkretno, da ne kažemo životno značenje.

Olovkom crtane ilustracije prokušane ruke Antonije Marinić, mlade umjetnice koja se već dokazala u ilustriranju slikovnica, u misli prizivaju Tennielove ilustracije originalnih izdanja "Alice", tražeći u detalju i senzibilitetu ipak put do neke nove djece i novih čitatelja.

Edicije Božičević

Lewis Carroll, pravog imena Charles Lutwidge Dodgson, rodio se u dobrostojećoj obitelji. Studirao u Oxfordu, gdje je predavao matematiku do 1881., unatoč problemima s mucanjem. Prema pričama koje ga prate bio je sramežljiv u tolikoj mjeri da je svoje ruke prekrivao crnim rukavicama. Svoje najpoznatije djelo "Alicu u Zemlji čudesa" (Alice's Adventures in Wonderland, 1865) stvorio je za zabavu skupini djece, a posvetio ju je Alici Liddell, jednoj od kćeri dekana oxfordskoga Christ Collegea.

Iznenadni uspjeh knjige popratio je i sljedeću knjigu o Alici, "Kroz ogledalo i što je Alica tamo našla" ("Through the Looking Glass and What Alice Found There", 1871). U njoj je stvoren razigrani svijet u kojem je zbilja prikazana kao u izvrnutom zrcalu. Sve se u njoj odvija od kraja prema početku, pa se ističe njezina nepredvidljivost i grotesknost.

Nakon toga Carroll piše herojsku poemu "Lov na snarka" ("The Hunting of the Snark", 1876), "Rima? i Razum?" ("Rhyme? and Reason?", 1883), "Silvija i Bruno" ("Sylvie and Bruno", 1889) i ostalo, ali bez večeg uspjeha.

Svojim je iracionalnim i zaigranim načinom motivacije likova i događaja Carroll unio preokret u englesku dječju književnost i, stavljajući igru koja je sebi svrhom na prvo mjesto, ugrozio njezin pedagoški kanon. No, njegov iracionalni svijet fantastična je parodija stvarnosti koju do kraja mogu shvatiti samo odrasli; pripada, stoga, više našem dobu nego viktorijanskom svijetu, u kojem su njegove pretpostavke bile preuranjene.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.