Neko vrijeme nakon smrti moga oca Bratoljuba 1983. godine počeo sam malo-pomalo raščišćavati i – zauzet raznim poslovima – ne baš sustavno sređivati njegovu materijalnu ostavštinu. Sastojala se od uglavnom već objavljenih znanstvenih, stručnih i prijevodnih tekstova, ali jednim dijelom i od neobjavljenih književno-autobiografskih zapisa. Na dnu jedne kutije našao sam između ostaloga tamni kartonski fascikl s etiketom „Uspomene na moje selo“ bez ikakve naznake autora.

Sadržavao je svežanj vrlo tankih listova papira ispisanih tintom meni potpuno nepoznatim rukopisom. Bio je uz to i prošaran pravopisnim, gramatičkim i stilističkim ispravcima i dotjerivanjima, sasvim očito unesenima rukom moga oca, koju sam jasno prepoznao. Zaključio sam da mu je taj tekst dospio na lekturu negdje potkraj drugoga svjetskog rata, no vjerojatno je, uslijed naglih promjena koje je donijelo poraće, na tome i ostalo. Zbog toga je sljedeća četiri desetljeća taj nepotpisani rukopis ostao ležati netaknut kao svojevrsno skriveno blago.

Kad kažem „blago“, mislim na činjenicu da sadržava obilje povijesno i etnografski dragocjenih podataka o nekoliko razvojnih faza bizovačkih mjesnih prilika, kao i o zbivanjima i ljudima koji su ih obilježili. I to sve tamo od Napoleonovih vremena i gradnje cesta, manje-više prisilnog ušoravanja pod Marijom Terezijom, prolaska austrougarskih vojnih postrojbi na povratku s okupacijskog pohoda na Bosnu i Hercegovinu, svečanog posjeta pečuškog biskupa i prve krizme održane u selu, trenutka kada su se mnogi seljani počeli baviti unosnim prijevozom drvne građe potpuno zanemarivši poljodjelstvo, pa sve do gospodarskog oporavka zahvaljujući osnivanju mljekarskih, pčelarskih i sličnih zadruga.

Kao što autor sâm kaže, te je „uspomene, osjećaje i utiske“ zabilježio „dijelom što ih je vidio, čuo i upamtio, a dijelom što ih je od najstarijih ljudi čuo pripovijedati i pjevati“. I zaista, osim prepričavanjem davnih, ali i osobno proživljenih događaja, rukopis je protkan i notama i tekstovima brojnih narodnih pjesama koje su u Bizovcu u različitim prigodama izvodili što domaći ljudi, što pak pjevači iz drugih krajeva.

Pri svemu su tome iskreno i prostodušno – mjestimično i idealistički naivno – opisani bizovački mentalitet, gospodarske i društvene prilike, seoska zemljišta i poljodjelski poslovi, a napose se podrobno prikazuju narodni običaji, osobito oni vezani uz pojedine crkvene blagdane i svečane obiteljske prigode. Sve se to ilustrira brojnim slikovitim detaljima, dok su dijalozi napisani u autohtonom bizovačkom dijalektu.

O sebi međutim autor navodi tek nekoliko šturih pojedinosti. Iz njih doznajemo da je u Bizovcu živio kao „dječarac“ i pohađao pučku školu, ali nigdje ne potvrđuje da se u njemu i rodio. Jedino spominje redovite posjete roditeljima do svoje zrele dobi, no ovi su se u međuvremenu preselili k njemu u Zagreb, kamo je on bio otišao „po svome zvanju“, ali ne precizira ni kada se to dogodilo, ni o kakvom je zvanju riječ. I to je otprilike sve. Osim što još kaže da je sudjelovao u prvom svjetskom ratu, da je čak i u to vrijeme, kao i kasnije, znao iskoristiti dopust za posjet Bizovcu, te dodaje da je posljednji put u njemu bio u jesen 1941. godine. A „Uspomene na moje selo“ napisao je, po vlastitim riječima, tri godine nakon toga, što se dade zaključiti po ovim njegovim riječima: „Nakon što sam godine 1944. napisao ove moje uspomene…“ (str. 193).

Iz teksta na neizravan način saznajemo da ga je napisao iskren, smjeran i bogobojazan domoljub – usudio bih se čak reći i lokalpatriot – koji se ne susteže od iskazivanja ljubavi i privrženosti koje je, kao što sâm kaže, „od svoje mladosti gajio prema tom selu i njegovim stanovnicima“.

Željko Klaić, iz predgovora knjige

Adolf Klaić stariji (1875. - 1954.) rođen je u Osijeku 1875. godine, a djetinjstvo je proveo u Bizovcu gdje je završio pučku školu. Po zanimanju je bio stolar, poput oca Kristijana, te se zbog posla s obitelji preselio u Zagreb 1913. godine. Ondje je radio kao prokurist u Tvornici pokućstva Bothe i Ehrmann, bio je vlasnik nekoliko skladišta te je, kao orguljaš, volontirao u crkvi Svete Marije na zagrebačkom Dolcu. 1919. godine promijenio je prezime iz Klotz u Klaić.

Bio je sudionik Prvog svjetskog rata te je za vrijeme dopusta često navraćao u Bizovac svojim roditeljima. Prema Bizovcu i tradicionalnim običajima gajio je osobitu privrženost koju je pretočio u živopisnu ljubavnu priču „Uspomene na moje selo“, koja je ujedno jedino njegovo napisano djelo. Umro je u Zagrebu 1954. godine.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.