Nije to uopće stvar poštenja. Laganje je u biti društvene interakcije. Laganje je u biti komunikacije. A što se poštenja tiče, nerijetko je laž poštenija, uvjetno rečeno poštenija od istine. Bolesnom prijatelju reći ćemo da će već sutra ozdraviti, iako smo svjesni da je to laž, ili možda laž. Ali ta laž može mu dati zrnce ohrabrenja i tako pridonijeti mogućnosti da zaista brže ozdravi. Uzmite one nekadašnje mobitele koje su i u javnom prostoru i u privatnom prostoru svi držali u ruci. Pamtite još to? Ne možete ne čuti dijelove razgovora, a ako pažljivije poslušate, možete se suočiti s time da ljudi uglavnom u taj telefončić lažu. U tramvaju koji upravo polazi s periferije netko javlja nekome da će začas stići jer je evo već u centru. Nepošteno? Štetno? Zamislimo se nad tim. Taj iskaz ne odgovara istini, ali je zapravo koristan. On smanjuje stres onoga tko čeka pošiljatelja poruke, ali smanjuje i stres pošiljatelju poruke. Zbog svoje laži osjeća se manje kriv. Dakle, i takva se beznačajna laž može smatrati funkcionalnom.

U međuprostoru između istoka i zapada, u Karpatiji Liberi, državi koja nastaje, jedan čovjek, iako to ne bi želio, igra posebnu ulogu. Nakon revolucije čiji je on bio jedan od začetnika nastupio je kraj ere bežične elektroničke komunikacije i uslijedila neizvjesnost. Premda je on intelektualac kojemu svi vjeruju, rijetko tko ga istinski sluša. No svi ga prepoznaju po upečatljivom, jedinstvenom žutom kaputu. Kada jednom zađe, a kako drukčije nego slučajno, u Ulicu kojoj se ne nazire kraj, započet će njegova nevjerojatno istinita, čudesna avantura.

"Muškarac u žutom kaputu" roman je stvarnostan i futuristički istovremeno. Poput Gullivera, glavni junak hrabro kroči u nepoznat svijet, koji se međutim pokazuje potpuno jednak njegovu. U dva dana doživljava ljubav i prevaru, prijateljstva i izdaju, neočekivane obrate. Dok mnoštvo likova u potrazi za svojim identitetom u njemu vidi spas, on raspoznaje tek njihove bolesne ambicije i naznake skore propasti.

Ludwig Bauer propituje prirodu čovjeka, njegove ovisnosti, mane i strahove. U ovoj alegoriji, kao rijetko kad dosad, razotkriva se današnji svijet prepun lažnih proroka i želje za brzim uspjehom. "Muškarac u žutom kaputu", prepun humora i strasti, ljubavnih zapleta i političkih podvala, filozofskih razmatranja i heretičnih misli, istinski je roman dvadeset i prvoga stoljeća.

Ludwig Bauer rodio se 1941. u Sisku. Diplomirao je slavistiku u Zagrebu, a školovanje nastavio u Bratislavi i Pragu. Bavio se prevođenjem stručnih djela (među njima je i prvi prijevod knjige o kibernetici na hrvatskom jeziku – J. Bober, Čovjek, stroj, društvo, 1967.) i beletristike; bio je profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće Globus i književnog časopisa Naša knjiga, analitičar javnoga mnijenja i propagandist, profesionalni vozač, scenarist (epizode crtanih filmova Profesor Baltazar; Televizija UN), istraživač interkulturnih pitanja i kolumnist.

Na engleskom jeziku napisao je Pregled aktivnosti Međunarodne agencije za atomsku energiju (Beč, 1996.). Priređivao je i uređivao različite knjige (uključujući antologije i izbore školske lektire), pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze.

Prvu prozu objavio je kao gimnazijalac, na Radiju Zagreb krajem pedesetih, a 1973. dobio je za prvu tiskanu priču tada uglednu Politikinu nagradu. Objavio je više uspješnica za djecu: "Parnjača Colombina", 1979., "Poliglot i pas", 1988., "Tri medvjeda i gitara", od 1991. čak devet izdanja, "Ronilac bisera", 2000., "Istina o gusarskom kapetanu Karvasu", 2001., "Vještica Liza Hainburška", 2002., "Vila Zelenog jezera", 2003., "Morski igrokazi", 2005., "Bajkoviti igrokazi", 2005., "Krava voli lava" (s M. Radnichom), 2005. i "Maske do daske" (s M. Radnichom), 2006.

Posebno je ugledan kao romanopisac i do sada je objavio četrnaest romana: "Trag u travi", 1984., "Trik", 1985., "Dokaz da je zemlja okrugla", 1987., "Biserje za Karolinu", 1997., "Partitura za čarobnu frulu", 1999., "Prevođenje lirske poezije – Romanetto Buffo", 2002., "Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat", 2003., i u Frakturinu izdanju "Kratka kronika porodice Weber", 1990., "Zapisi i vremena Nikice Slavića", 2007., "Patnje Antonije Brabec", 2008., "Zavičaj, zaborav", 2010., "Karusel", 2011., "Toranj kiselih jabuka", 2013., "Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek", 2015., "Šoferi", 2017., "Muškarac u žutom kaputu", 2018. te "Repriza", 2020.

Za roman "Zavičaj, zaborav" osvojio je prestižnu nagradu Meša Selimović za najbolji roman, nagradu Fran Galović za najbolje književno djelo zavičajne tematike i nagradu Kiklop za najbolji roman u 2011.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.