Ljudi dvadesetoga stoljeća nisu bili poput današnjih. Otrcano je, ali istinito, reći da su se više družili, zabavljali i vodili ljubav, više su pušili i ratovali, igrali šah i karte sjedeći u zadimljenim sobama za kartaškim stolovima. S druge strane, manje su zurili u ekrane, manje su razmišljali o globalnom zatopljenju, transrodnosti i stopi rasta BDP-a, preosjetljivosti na gluten. Ljudi dvadesetog stoljeća činili su grozne stvari jedni drugima u ime ideala koje današnji ljudi ne bi ni smatrali idealima, već zabludama ili jednostavno budalaštinama. A ipak, i oni sami danas slijede ideale koji bi njihovim roditeljima i djedovima bili posve nerazumljivi ili smiješni. No kada bih morao sažeti u čemu je najveća razlika između generacije Radovana Maretića i ove koja danas živi, rekao bih ovo: ljudi dvadesetoga stoljeća izlagali su se većim rizicima od današnjih, jer više su vremena provodili jedni s drugima. A najveći rizik za svakoga uvijek su drugi ljudi.

(R. Matasović, "Neprobuđeni", iz Proslova)

Kako sastaviti priču od jednog naizgled sasvim običnog života, čak donekle i paradigmatičnog za razdoblje u kojemu je glavni junak živio? A živio je u doba još uvijek djelomice živo prisutno kao osobno iskustvo mnogih koji će za ovom knjigom posegnuti – od kraja dvadesetih do druge polovice devedesetih 20. stoljeća, upravo u doba kada nije mogao ostaviti danas tako često spominjani „digitalni otisak“. Život Radovana Maretića, glavnog junaka ovog kratkog romana opisan je, ali i protumačen, kroz poglede ljudi iz njegove okoline – obitelji, prijatelja, suradnika, ljubavnice… Svatko od njih dodaje jedan kamenčić u mozaik koji stvara lik, koji stvara osobu.

Imajući u vidu razdoblje o kojemu knjiga govori i sva previranja koja su se u to doba odigravala, imajući u vidu način na koji je to razdoblje utjecalo na živote pojedinaca, krojeći sudbine ponekad vrlo nepravedno i tragično, osvježenje je pročitati roman koji to razdoblje podrobno opisuje, ali uspijeva se izmaknuti zamci isključivog osuđivanja i gorčine. S druge strane nema tu ni nekog žȃla za „dobrim starim vremenima“, tek natruha neke svijesti o tome kako je monokromatsko prikazivanje bilo kojeg razdoblja, političkog sustava, međuljudskih odnosa nužno osuđeno na neistinu i parcijalnu istinitost. Nigdje nam to autor ne govori izričito, ali dojam da je tako vrlo je snažan.

Roman je kompozicijski zanimljivo sazdan, prateći globalno linearnu strukturu fabule, ali istovremeno u toj globalnoj linearnosti otvarajući po nekoliko rukavaca priče za pojedina poglavlja iz života glavnog junaka. Matasović se u tkanju priče pokazuje kao izuzetno vješt redatelj, jezično zanimljiv i stilski dotjeran, koji čitatelja navodi da s iščekivanjem okreće stranicu svakog novog poglavlja.

Autor nam vješto zakriva sveznajućeg pripovjedača, elegantno prelazeći u pripovijedanje u prvom licu kroz usta svjedoka Maretićeva života, života koji kao da je na sudištu na kojemu smo mi, kao čitatelji, konačni sudci, a možda i oni koji će sami staviti posljednji komadić u mozaik. Taj komadić trebao je vjerojatno staviti Maretić sâm, ali nije dospio. Vjerojatno je zato i ostao – neprobuđeni.

Ranko Matasović (1968.), jezikoslovac, indoeuropeist, keltolog, autor je više stotina znanstvenih i stručnih radova (članaka, knjiga, skripta) te književnih prijevoda s trinaest klasičnih i suvremenih jezika. Knjiga Neprobuđeni njegov je prvi roman.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.