„SLIČNOST IZMEĐU LITERATURE ILI FILMA SA ŽIVOTOM, gospodine revizore, jedna je od najfascinantnijih zagonetki u ljudskom postojanju. Nikad ne znate imitira li umjetnost život ili je zapravo obrnuto. To vam je kao ono pitanje o jajetu i kokoši. Jednom sam gledao korejski film snimljen 2019. koji su preveli na engleski kao Way Back Home redateljice Sunjoo Park. Glavna junakinja Jeong-won silovana je prije deset godina, ali njen muž, s kojim živi u skladnom braku, o tome ne zna ništa. Iznenada policija je poziva na informativni razgovor i obavještava je da je silovatelj konačno uhapšen tražeći od nje da svjedoči. Njene stare rane i zatomljena bol izlaze na površinu kao pritajeni vulkan. U centralnoj sceni filma Jeong-won pita muža ljuti li se na nju. On kaže da je ljut, ali ne na nju, već samo onako ljut, generalno, univerzalno ljut što joj ne može pomoći jer ni sebi samom ne može pomoći. Muž izlazi van, a onda počne padati kiša koju azijski umjetnici u svim medijima toliko vole. Kamera se izmakne iz auta i pušta nas dugo da gledamo kako kiša ispire bol i liječi rane u svakom od njih pojedinačno kao i u njihovom odnosu.
     Nas dvoje takva kiša nikad nije rashladila...
     Naprotiv, suhoća i pustara bila je takva da nam je popucala zemlja pod nogama. Prostor se ispraznio od stvari i ljudi. Od životinja i cvijeća. Od svega... Nigdje više nije bilo ničega i nikoga. Ostao je samo vakuum i u njemu ja sam lebdim kao vrpca u praznoj cijevi."
     „Stanite malo s tim digresijama! Zbunjujete me", proderao se revizor iz mraka. Ovdje pokušavam zapisati vaše riječi." (ulomak iz knjige)

„Austrougarski tunel" potresni je roman koji tematizira silovanja žena na području BiH u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Temelji se na autentičnim dokumentima, ali je ispričan iz perspektive glavnog junaka, supruga jedne od silovanih žena. 

Život Alise i Omera, u to vrijeme mladih ljudi, raspao se u sitne komadiće nakon događaja koji su ih zadesili. U razgovoru s revizorom, Omer prebire po fragmentima svog života i pokušava ih sastaviti u razumljivu cjelinu.

Midhat Ajanović Ajan je pisac, profesor filma, filmski autor i karikaturist,  rođen u Sarajevu 1959. Diplomirao je novinarstvo u Sarajevu i učio animaciju u Zagreb filmu. Od 1994. živi u Göteborgu (Švedska), gdje je doktorirao s filmološkom tezom. Predaje pripovjedne tehnike i estetiku filma i animacije na švedskom sveučilištu ”West” u Trolhättanu. Objavio je više knjiga raznih žanrova i na nekoliko jezika – sedam romana te više djela iiz povijesti i teorije filma, animacije, stripa i karikature. Za svoj rad nagrađivan je na uglednim književnim i filmskim manifestacijama i izložbama diljem svijeta. Između ostaloga, dobio je i posebno priznanje za doprinos u proučavanju animacije koju dodjeljuje zagrebački Animafest.

2010. godine na Međunarodnom sajmu knjige u Göteborgu za roman "Portret nacrtan ugljenom i kišom" dobiva Klas de Wilderovu nagradu koja se dodjeljuje najboljem švedskom piscu useljeničkog podrijetla. Za knjigu "Film i strip" (MH - Ogranak Bizovac, 2018.) dobio je nagradu za najbolju knjigu popularno-znanstvenog sadržaja na Sajmu knjige u Sarajevu 2019., dok je za knjigu „Slike koje pričaju“ (MH - Ogranak Bizovac, 2021.) dobio Zlatnu povelju Matice hrvatske 2022. godine.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.