Niccolò Machiavelli napisao je djelo "Vladar", jedno je od najpoznatijih i najspornijih djela političke misli. Napisano 1513., a objavljeno 1532. nakon autorove smrti, ovo djelo nije nastalo kao hladna teorija, nego iz neposrednog iskustva diplomata koji je izbliza promatrao moć, izdaju, ratove i propast talijanskih država.

Machiavelli u "Vladaru" postavlja pitanje koje i danas uznemiruje: može li se vlast održati isključivo moralnim sredstvima? Njegov odgovor nije jednostavno opravdanje nasilja ili prijevare, nego nemilosrdna analiza političke nužnosti. Vladar mora razumjeti ljude kakvi jesu, a ne kakvi bi trebali biti. Zbog toga je knjiga stoljećima bila osuđivana, zabranjivana i pogrešno čitana kao priručnik za tirane.

No "Vladar" je mnogo više od toga: lucidna dijagnoza moći, slabosti, straha, sreće i odlučnosti. Bez obzira na interpretaciju, jedno je sigurno: "Vladar" nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Nakon njega, teško je na vlast i vladare gledati istim očima.

Talijanski politički filozof i književnik, jedna od ključnih povijesnih figura za vrijeme renesanse. Humanistički odgojen, bio je čovjek prakse i izvorni mislilac. Godine 1498. Machiavelli stupa u službu slobodne fiorentinske republike, koja je procvjetala od isjerivanja Medicijevih 1494., kao tajnik za vanjske i unutarnje poslove i rat. Tijekom ovog vremena, putovao je u diplomatske misije u različite europske dvorove u Francuskoj, Nemačkoj, ostalim talijanskim gradovima-državama. Iako u politici nikada ne postaje ličnost prvog plana, bavljenje tim poslovima omogućuje mu da izravno upoznaje ljude, njihove odnose - probleme rata i mira.

1512. godine u Firenci su Medici ponovo na vlasti. Kratko nakon ovoga Machiavelli biva optužen za sudjelovanje u neuspjeloj zavjeri protiv Medicijevih i završava u pritvoru gdje je podvrgnut torturi i mučenju. Novi Medicijevi ljudi i Papa Leo X, osigurali su njegovo puštanje na slobodu, i on se povlači na svoje malo imanje u San Kascianu, blizu Firence, gdje se posvećuje uglavnom književnom radu.

Poput mnogih suvremenika, i on poseže za antičkim uzorima, ali kao genijalan predstavnik renesanse nadahnjuje se u prvom redu "efektivnom istinom o stvarima", a ne teološkim i etičkim konstrukcijama. Svoje nove misli najbriljantnije izlaže u raspravi "Vladar" ("Il Principe", 1513) u kojoj govori o potrebi čvrste, apsolutne monarhije. Njegova rasprava u obliku dijaloga "O ratnom umijeću", (1519-1520) prvo je moderno djelo o vođenju ratova i organizaciji vojske.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.