Znamo da je hebrejska Biblija (Stari zavjet) bila jedno od glavnih nadahnuća ne samo judaizma već i kršćanstva i islama, te da je značajno utjecala na kulturni razvoj. Je li ona danas nešto više od povijesne ostavštine prema kojoj se iskazuje dužno poštovanje samo zato što je izvorište triju velikih zapadnih religija? Ili, možda, još uvijek ima što reći čovjeku današnjice?

Teško je vjerovati da bi u tom smislu hebrejska Biblija još mogla biti relevantna. Stari zavjet (uključujući i Apokrife) predstavlja zbirku tekstova mnogih autora, napisanih kroz razdoblje dulje od jednog tisućljeća (od oko 1200. do 100. p. n. e.). On sadrži hebrejske kronike, zakonske propise, povijesne prikaze, pjesme, proročke govore. Te su knjige napisane u maloj zemlji na razmeđu Afrike i Azije, za ljude koji su živjeli u društvu koje niti kulturno niti socijalno nema sličnosti s našim.

U ovoj knjizi Erich Fromm raščlanjuje hebrejsku Bibliju polazeći od radikalnog humanizma: cilj je svakog čovjeka potpuna nezavisnost, a to pretpostavlja skidanje koprene fikcije i iluzije na putu prema punoj svijesti o stvarnosti. No tijekom cijele povijesti sila je bila ta koja je, izazivajući strah u njemu, čovjeka učinila sklonim zamjeni stvarnosti fikcijom, a istine iluzijama. Sila je čovjeka učinila nesposobnim za nezavisnost i tako iskrivila njegov um i osjećaje.

Erich Fromm (Frankfurt, 1900. – Muralto, Švicarska, 1980.), bio je njemačko-američki filozof, humanist i psihoanalitičar, rođen u židovskoj obitelji. Nakon studija na sveučilištima u Frankfurtu i Münchenu, Fromm je doktorirao 1922. na Sveučilištu u Heidelbergu. Nakon toga nastavlja studij na Psihoanalitičkom institutu u Berlinu s uvaženim kolegama, frojdijancima Hannsom Sachsom i Theodorom Reikom. Poslije toga, sve do 1932. godine, radio je na Psihoanalitičkom institutu te na Institutu za socijalna istraživanja Sveučilišta u Frankfurtu. Bio je istaknuti pripadnik prve generacije Frankfurtske škole.

Godine 1934., nakon što su nacisti preuzeli vlast u Njemačkoj, Erich Fromm napustio je domovinu i emigrirao u Sjedinjene Američke Države, gdje je kasnije dobio američko državljanstvo. Predavao je na mnogim sveučilištima i koledžima, među ostalim, na Benningtonu, sveučilištima Columbia, Yale i New York. Godine 1943., zajedno sa suprugom Friedom te kolegama Harryjem Stackom Sullivanom, Davidom Riochom, Janet M. Rioch i Clarom Thompson, osnovao je u New Yorku Institut za psihijatriju, psihoanalizu i psihologiju Williama Alansona Whitea. Posljednjih deset godina života Fromm je posvetio istraživanjima.

Uz knjigu "Umijeće ljubavi", koja je doživjela više izdanja, u nas su objavljena i ostala Frommova važnija djela, među ostalim: "Autoritet i porodica", "Anatomija ljudske destruktivnosti", "Bit ćete kao Bog", "Čovjek za sebe", "Dogma o Kristu", "Imati ili biti?", "Kriza psihoanalize", "Psihoanaliza i religija", "S onu stranu okova iluzije", "Veličina i granice Freudove misli", "Zdravo društvo", "Zen budizam i psihoanaliza", "Zaboravljeni jezik" i "Bijeg od slobode".

Posljednja desetljeća života Fromm je proveo u Meksiku, a 1974. godine vratio se u Europu, u Švicarsku. Umro je u svome domu u Muraltu, nekoliko dana prije osamdesetog rođendana, 1980. godine.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.