Nijedno drugo suđenje, osim suđenje Isusu, nije ostavilo tako živi dojam na maštu Zapadnog Čovjeka kao što je to suđenje Sokratu. Dva suđenja imaju puno toga zajedničkoga. Ni od jednog nema neovisnog suvremenog prikaza, čak ni fragmentarnih aluzija. Nemamo transkripata, nikakvih sudskih zapisa. Ne čujemo tužiteljstvo. Priču znamo samo po kazivanjima kasnijih voljenih učenika.

I Isus i Sokrat su postigli besmrtnost kroz mučeništvo. Za kršćansku teologiju, raspeće je ispunilo božansku misiju. Ali Sokratu čak ni mučeništvo ne bi bilo dovoljno. Iza Sokrata nisu ostala njegova vlastita pisana djela. Od njegovih mnogih i različitih učenika samo su se sačuvali Platonovi i Ksenofontovi spisi. Platon je bio onaj koji je stvorio Sokrata naših predodžbi i do danas nitko ne može biti siguran koliko je od njegovog portreta stvarni Sokrat, a koliko Platonov genij ukrašavanja.

Potraga za povijesnim Sokratom, poput potrage za povijesnim Isusom, nastavlja stvarati sve golemiju literaturu, golemo more spekulacija i učenih kontroverzi. Jedna od tih je i ova knjiga, u kojoj autor na osnovu spisa Platona, Ksenofonta, Aristofana, i Aristotela nastoji pronaći onog pravog, povijesnog Sokrata.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.