Pripovijetka "Pješčuljak" (Der Sandmann, 1817) napisana je u tradiciji crne umjetničke romantičarske bajke, vrlo popularne u ondašnjeg šireg čitateljstva, koja naglašava ono iracionalno, melankolično i obraduje teme ludila i fascinaciju zlom, često miješajući fantastične, morbidne elemente i istančani dekadentni esteticizam s onim grotesknim i ironičnim. Središnjom književnom vrstom tog romantičarskog pravca smatra se roman "strave i užasa" (u Engleskoj nazvan "gotic novel").

U ovoj pripovijetki Hoffmann nas već samim imenima lica uvodi u razgranato simboličko pletivo svoga odmaknutog svijeta kojega bismo najbolje mogli opisati kao spoj mitologije i psiho(pato)logije. Lik Pješčuljka iz pučke mitološke predaje, koji djeci sipa pijesak u oči i tako im donosi san, vuče podrijetlo iz grčkog mita o Hipnosu, bogu sna, sinu Noći i blizancu Smrti. U tom liku sadržana je personifikacija ludila, kao i teza, česta u Hoffmanna, o opasnosti koja senzibilnoj individui prijeti od principa zla koji utječe na čovjekovu psihu.


***

Ernst Theodor Amadeus Hoffmann (1776-1822), njemački romantičarski pripovjedač koji je za života bio pravnik, skladatelj, glazbeni kritičar, crtač i karikaturist. Za vrijeme studija Hoffmann se bavi pisanjem, crtanjem, glazbom i davanjem privatnih poduka. Položeni pripravnički ispit omogućuje mu odabrati mjesto gdje će provesti pripravnički staž, pa Hoffmann odabire Berlin. Posjeti kazalištu i bezuspješni pokušaji da se afirmira kao skladatelj u potpunosti ga zaokupljaju. Potom se zapošljava kao pravnik u Poljskoj (Poznan), no odlučuje napustiti činovnički posao i postati umjetnikom, pa se 1807. vraća u Berlin, gdje kao skladatelj ne postiže uspjeh.

Dobiva ponudu od lajpciških novina Allgemeine musikalische Zeitimg da za njih piše glazbene kritike, potpisujući ih kao Kapellmeister Johannes Kreisler. Sud suvremenika o Hoffmannu bio je dvojak: neki ga nisu prihvaćali, dok su ga drugi cijenili, no odjeke njegova djela možemo pronaći u Hugoa, Baudelairea, Maupassanta, Puškina, Dostojevskog i Edgara Allana Poea.

U operi Jacquesa Offenbacha (1819-1880) "Hoffmannove priče" (1881, libreto Jules Barnier) pripovijetka "Pješčuljak" tvori drugi čin, dok je francuski kompozitor Leo De-libes (1836-1891) prema njoj napisao balet "Coppelia" (1870).

Ernst Theodor Amadeus Hoffmann (Königsberg, Ruska Federacija, 24. siječnja 1776. – Berlin, 25. lipnja 1822.) bio je njemački književnik, crtač, skladatelj i glazbeni kritičar. Po struci je bio pravnik, ali je studirao i glazbu koja je bila važan dio njegova života. Od 1808. djelovao je kao dirigent, redatelj i kazališni slikar u Bambergu, potom bio glazbeni ravnatelj kazališne družine „Seconda“ u Dresdenu i Leipzigu, a od 1814. živio je i stvarao u Berlinu.

Autor je knjiga "Fantazije u Callotovoj maniri" (Fantasiestücke in Callot’s Manier), romana "Đavlovi eliksiri" (Die Elixiere des Teufels), "Noćne zgode" (Nachtstücke) i "Životni pogledi mačka Murra" (Lebens-Ansichten des Katers Murr). Uvođenjem novih pripovjednih oblika i sablasne atmosfere utjecao je na brojne autore, poput Dickensa, Poea, Balzaca, Dostojevskog, Scotta i drugih. Čitateljima je danas najpoznatije njegovo djelo "Orašar i kralj miševa" koje se najčešće objavljuje u raznim, prepričanim oblicima.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.