"On je bio jedna od najinteresantnijih, najoriginalnijih, najkompliciranijih, najmodernijih i najsnažnijih ličnosti u cijelom našem životu i u cijeloj našoj književnosti", zapisao je 1913. Kamovljev biograf Vladimir Čerina. No, ni nakon stoljeća od smrti Janko Polić Kamov (1886-1910) ne prestaje izazivati nedoumice, jer njegovo osebujno i neponovljivo djelo, život obavijen velom tajnovitosti, kao i legende isprepletene oko njega predstavljaju jednu od najvećih i najintrigantnijih tema u hrvatskoj književnosti i umjetnosti.

Jer, Kamov je bio pisac ispred svog vremena; iako je umro ne navršivši ni dvadeset i četiri (24!) godine, taj je "klinac" ostavio za sobom zadivljujuće djelo iznimne umjetnilke vrijednosti, zbog kojeg se danas smatra prvim hrvatskim avangardnim piscem i svakako jednim od najboljih koje smo imali!

U ovdje uvrštenom kompletnom opusu novela i "lakrdija", kako ih je nazvao, najbolje se vidi Kamovljeva veličina i hrabrost da beskompromisno prikaže istinu, ukaže na društvene laži, farizejstvo i filistarstvo, utkavši usput i plemenitu priču o tragediji svoje obitelji, o svojoj nesretnoj ljubavi, kao i priču o svojoj uistinu jedinstvenoj sudbini.

Samosvojan, jedinstven i originalan, taj prokleti genij, veliki psovač, pjesnik dubokih mutnih slutnji, nagovještač rasula, već u dvadeset i prvoj godini napisao je oporuku: "Ako umrem, ostavljam svoje tijelo na raspolaganje liječnicima, da ga upotrebe za svoje pokuse; budući moja djela ne dopriječe izvan moje ladice, budu i moj život ne posluži dovoljno znanosti – to joj ostavljam svoje tijelo i dajem joj svoju smrt. I hulja bio onaj, ko nada mnom pozove popa, pribije krst i donese vijence."

Otišao je tri godine kasnije, bolno mlad, nikad prežaljen i nikad zaboravljen.

Dekadent, egocentrik, začudna i kontroverzna ličnost, apokaliptički pjesnik, prvi hrvatski pjesnik asfalta Janko Polić Kamov rođen je na Sušaku, malenom provincijskom naselju pored Rijeke, u dobrostojećoj obitelji u kojoj je stekao prvu naobrazbu. Osnovnu školu završio je s odličnim ocjenama, potom upisuje gimnaziju na Sušaku ali ubrzo biva izbačen. Školovanje nastavlja u Senju, gdje je također izbačen, zatim u Zagrebu ali i nju napušta. Tri je mjeseca 1903. proveo u zatvoru zbog sudjelovanja u demonstracijama, a već sljedeće godine putuje s glumačkom družinom po Dalmaciji i Crnoj Gori. Od 1907. počinju njegova putovanja po Italiji, dok ljetne mjesece 1908-09. provodi kod brata Vladimira u Puntu na Krku. Druži se s tamošnjim stanovništvom i piše.

Kamov ne pripada nijednoj grupaciji, nego stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje u Hrvatskoj. U kratkome vremenskom razdoblju od 1906. do 1910. piše poeziju, prozu, drame, feljtone, članke, kritiku i eseje, ali on kao da stvara negaciju tih vrsta - antipjesme, antidrame i antiromane. Verizam njegova izraza šokantan je u ono vrijeme, a socijalni, antiklerikalni i anarhistični bunt bilo je teško razumjeti.

Za vrijeme života objavio je samo dvije zbirke pjesama, "Psovka" (1907) i "Ištipana hartija" (1907), dvije drame "Tragedija mozgova" (1907) i "Na rođenoj grudi" (1907), i neke novele. Svoje najbolje djelo, "Isušena kaljuža" piše od 1909-09., dok je sabrana djela objavio Dragutin Tadijanović tek 1956-58.

Godine 1910. dolazi u Barcelonu gdje ubrzo, s nepune 24 godine, umire u bolnici za uboge i siromašne Santa Cruz. Pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici, bez imena.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.