Premda kod nas nedovoljno poznat, Vladislav Vančura vrstan je češki pisac i dramatičar, te uz Čapeka i Hašeka najpoznatiji i najcjenjeniji češki književnik između dva svjetska rata. Kao malotko znalački je vladao i eksperimentirao jezikom u traganju za novim načinom izražavanja: arhaičan, stiliziran govor, zvukovno oslikavanje riječima, lirske metafore, davnašnja sintaksa, duge "barokne" rečenice – sve su to značajke Vančurina intrigantnog rukopisa. "Da je Vančura otvorio dućan s metaforama, mogao je njima opskrbiti naraštaje čeških pisaca", kazao je Kundera za svog sunarodnjaka.

"Humoristički romančić", kako je podnaslov "Ljeta hirovitog" (1926), doista vjerno najavljuje karakter djela koje odiše hirovitošću i ironičnim ozračjem. Ovaj kratki, gotovo idilični tekst u maniri blage satire oslikava život gradića, s dobrodušnim razumijevanjem za njegove malograđanske grijehe. Profinjenim humorom protkani prizori, najavljeni u podnaslovu, zasigurno neće, a i ne žele, izazvati grohotan smijeh; oni samo potvrđuju originalnost i estetiku autorova odnjegovanog jezičnog izričaja. Proza je to pohranjena u riznici čeških literarnih dragulja, zamaman mamac za pomnjive literarne sladokusce, za koju je i sam autor smatrao da je najbolje što je napisao.

Jezičnoj ljepoti ove knjižice, osim Josefa Čapeka, Karelova brata, koji ju je jednakovrijedno ilustrirao, nije mogao odoljeti ni Jiøí Menzel, majstorski je ekraniziravši još tamo prije pedesetak (hirovitih) ljeta. "Vančura je bio čarobnjak riječi", zadivljeno je tada ustvrdio slavni režiser.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.