"Ariadna isprekidane niti" novi je roman nagrađivanog pisca Stjepa Martinovića, crnohumorno-sentimentalni mozaik zapisa o danima u kaznenom bataljonu nekadašnje armije, u nekadašnjoj zemlji, nekadašnjih godina...

Žanrovski punokrvan roman – obilježen jedinstvom mjesta, vremena, atmosfere, imanentne dramske linije... svojom se mozaičnom strukturom naslanja na umijeće pričanja priče, izazivajući bezbroj reminiscencija, asocijacija... o vremenu koga kao da nikad nije ni bilo.   

Neuobičajene (patchwork) strukture, roman je ispisan niz portreta „prašinarskih“ prijatelja, a i ljudi (samo)isključenih iz tog kruga, gotovo reportažnih izvještaja o događajima i situacijama... prožet jetkim humorom i oporom nostalgijom – ni najmanje žâlom za prohujalim, nego stanovitom rezignacijom zbog neponovljivosti prigode da se, u ambijentu obilježenom slomom mnogih civilizacijskih i etičkih standarda, razbudi najbolje u sebi i odupre eroziji iskonske plemenitosti s kojom mladi ljudi polaze ususret prvim radikalnim iskušenjima.

Temeljna je dvojba u potki ovog romana: komu i čemu služi podsjećanje na dane u kaznenom bataljonu armije koje odavno nema, u zemlji također izbrisanoj s geopolitičke karte – u uvodu je prikazana kao hommage "izvrsnoj momčadi, kakva smo bili u onoj vukojebini, sastavljeni jedinstvom mjesta, vremena, uniforme... dnevnoga reda i rasporeda, ciničnog odnosa prema narodnoj vojsci, zajebantsko-podjebantskim odnosom prema oficirima, također po kazni upućenima u makedonsku pripizdinu u kojoj je jedini sat na trgu, postavljen za Otomanskog Imperija, riknuo kad je vojvoda Stepa Stepanović onuda prošao s defloriranoga solunskog fronta prema Negotinu na Vardaru.

Gdje li smo, pak, danas? Kojim smo se stranama svijeta, etničkim torovima i vrijednosnim pustopoljinama raštrkali? Bismo li, kako se slikovito kaže, barem dvojica od nas htjeli biti članovi istoga (engleskog) kluba? Bismo kurac! Ne bi nas sabrao ni ukop čestitoga kapetana Ante Vrankovića, vjerojatno jedinog oficira u onomu zasranom ničevu koji je mogao ponijeti naslov časnika, gentlemana pače, a kamoli bismo se okupili bez značajnijeg povoda, odnosno razloga. Pa ipak, jednom začeta priča odupire se zaboravu, živi svoj život – jednako kao i sjećanja na ljude koji vjerojatno nikada nisu bili onakvi kakve iz pamtim... kao što su i oni ponijeli u memoriji nikada postojećega mene.“


***

U samo četiri godine po objavljivanju prve zbirke priča ("Oči svete Lucije", V.B.Z. 2009.) Stjepo Martinović je "dogurao" do svoga dvanaestog naslova i visoke pozicije na listi pisaca najčešće posuđivanih djela u hrvatskim knjižnicama, dobitnik je i nekoliko nagrada ("Fran Galović" 2012., "Brod priča" 2013.) i uvrštenja u tematske zbornike (festivala fantastične književnosti REFESTICON, Bijelo Polje/CG, festivala priča strave i užasa, Zagreb 2012., Brod priča 2012. Radio Gornji Grad 2013.).

Stjepo Martinović rođen je 10. travnja 1945. u Dubi, u Konavoskim brdima. Osnovnu školu pohađao je u Cavtatu gdje upija znanja o moru i njime oblikovanim ljudima, spoznajući kulturnu tradiciju Sredozemlja i umijeće razumijevanja legende. Nakon gimnazije u Dubrovniku, studira u inozemstvu, završava 1970. filologiju u Beogradu, u Zagrebu se 1973. zapošljava u marketingu, a 1974. upisuje studij novinarstva. U kolovozu 1975. počinje raditi u Vjesnikovoj kući – kao reporter, urednik, komentator, gl. urednik... prvo u revijama, a potom, do kraja 1994. godine, u dnevniku Vjesnik. Od 1995. bavi se marketingom, da bi 2007. počeo pisati beletristiku i prevoditi s engleskog, njemačkog i talijanskog.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.