Koliko god bila surova radnja u Žeželjevim grafičkim romanima, a zna biti takva, puna tučnjave, droge i kriminala, svaki je put prikazana obiljem stilskih izražajnih sredstava. Zbog toga se njegova naracija prilično razlikuje od običnog noirovskog štiva, bilo crtanog, bilo pisanog. Zamjetan stupanj poetizacije taj umjetnik postiže sinegdohama, metonimijama i metaforama, stilskim figurama koje se redovito koriste u vizualnim umjetnostima, poput filma i stripa, i čija prisutnost ondje nije neobična.

Međutim, kod Danijela Žeželja ona je naglašena, stalna, postojana. U filmovima i drugim stripovima čitatelj je najčešće neće niti zamijetiti, no u "Kralju Nekropolisa" uočit će je sigurno. Možda ne kao stilsko sredstvo, ali zacijelo kao otklon od normale. Sinegdoha je prisutna, na primjer, na slici koja prikazuje oko umjesto čitavog lica, a koja tako sugerira uznemirenost lika. Crteži koji djelićem ukazuju na cjelinu imaju snažan poetski naboj neizrečenog; to je trenutak kad šutnja postaje snažnije komunikacijsko sredstvo od riječi.

Metonimija, koja poistovjećuje predmete prema bliskosti, prisutna je na crtežima čiji tekst u oblačićima oponaša strojnu tipografiju pa oblikom, a ne samo sadržajem, daje do znanja da je riječ o službenim podacima neke institucije. Metafora je prisutna u prikazu protagonista kad uzme drogu i kad mu iz leđa počinju rasti cvjetovi koji simboliziraju njegove trenutačne senzacije.

Osim što uslojava priču, autor stilskim sredstvima stvara i napetost. Kadriranje slično onome u filmu ovdje ne može biti potpomognuto glazbom, ali čitatelj svejedno osjeća tjeskobu i strah junaka zbog krupnih planova njihovih lica i zbog približavanja licima od srednjeg preko blizog do krupnog plana. To je iznimno vrijedna komponenta Žeželjevih stripova: da osim vanjske, kadriranjem postiže i unutarnju dinamiku. Dok se na vanjskoj ravni likovi tuku, bježe jedni od drugih, vode frajerske razgovore, usporedno osjećamo njihove duševne turbulencije, njihov nemir, tugu, nesređenost psihičkog života.

To je ono što Žeželjeve stripove čini dodatno privlačnima: autor ne mora napisati da je određeni lik psihički načet jer to proizlazi iz njegova izraza lica, iz kadriranja, te polaganosti u kojoj i kad se nešto radi, nema se što učiniti jer, dugoročno, on je već upropašten. Ovaj autor kao da ne mora ništa napisati, sve proizlazi iz slike i kao da slušamo Goreove stihove: "Words are very unnecessary..."

Žeželj proizvodi puno značenja koje ostaje neizrečeno, ali se daje naslutiti pa samim time postaje snažnije i podiže priču na višu razinu. Crteži opterećeni tim suviškom poetskog brane da se strip čita kao obična krimi-priča i od ovog, ali i drugih Žeželjevih grafičkih romana čine zahtjevnu literaturu. Njena ljepota leži u toj slutnji jer kad sami shvatimo o čemu je riječ, umjesto da sve značenje dobijemo na pladnju, osjetimo se posebno nagrađeni.

Ivana Rogar                                                                                                             

Danijel Žeželj autor je stripova, slikar, animator i ilustrator. Stripove i ilustracije objavljivao je u Europi, Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi, Aziji i Africi. Objavljivao je u časopisima i s izdavačima Marvel Comics, DC Comics/Vertigo, Dark Horse, Image, Heavy Metal, The New York Times, Harper’s Magazine, San Francisco Guardian, Dargaud, Grifo Edizioni, Eris Edizioni, itd.

Autor je oko četrdeset strip-albuma i pet animiranih filmova. Od 1997. ostvario je niz multimedijskih projekata koji povezuju slikanje uživo, animaciju i glazbu uživo u jedinstvenu narativnu formu. Projekti su izvođeni u Europi i SAD-u. Jedan je od osnivača umjetničke radionice Petikat.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.