Knjiga "Hrvatska 1990. – 2020." nadovezuje na nekoliko knjiga Ive Goldsteina u kojima se proteklih 12 godina bavio hrvatskom poviješću najnovijeg razdoblja, dakle, od 1980-ih i vremena kad se Hrvatska osamostalila. To su "Hrvatska 1918. – 2008." (Zagreb 2008.), "Povijest Hrvatske 1945. – 2011." (Zagreb 2011.) u tri sveska i "Hrvatska povijest" (treće, dopunjeno i prošireno izdanje, Zagreb 2013.). Tekst iz tih knjiga bio je dramaturška i činjenična osnova i za ovu knjigu. Međutim, on je značajno dopunjen i proširen, sve više kako se kronološka os pomicala prema sadašnjosti. Naposljetku, opisi i analize događaja i procesa od otprilike 2011./12. godine posve su novi.

Ono što je bitno novo jest – perspektiva, drugim riječima, atmosfera u kojoj je autor knjigu pisao. Naime, 2008., kad su ekonomski rast i drugi pozitivni trendovi bili na vrhuncu, ili 2013., u trenutku ulaska u EU, izgledalo je da su neka ključna politička i društvena pitanja riješena i da tu više ne može biti nazadovanja: činilo se da su neki obrasci ponašanja, osobito govor mržnje i svakovrsni ekstremizam uklonjeni iz javnog života ili da su, u najgorem slučaju, potisnuti na margine.

Izgledalo je da i korupcija polako prestaje biti pogubna bolest državnih vrhova, jer su brojna uhićenja, optužnice i procesi 2010. i 2011. snažno pokazivali da se u Hrvatskoj polako, ali sigurno, uspostavljaju viši liberalnodemokratski standardi i vladavina prava. Činilo se i da u Hrvatskoj definitivno, od 2000., demokracija nije više samo „mirna smjena vlasti na osnovi redovitih slobodnih izbora”, nego i način života u društvu i cijeloga društva.

Naposljetku, 2008. – 2013. moglo se zaključiti da Hrvatska, iako pod snažnim pritiskom ekonomske krize, očekujući ulazak u EU, ima bolju poziciju negoli prethodnih desetljeća da joj napokon uspije svakovrsni uzlet (ponajprije gospodarski i društveni).

Najbolji jamac takvog napretka trebao je biti ulazak u EU: realistima je bilo jasno da taj događaj neće napredak donijeti na pladnju, ali se znalo da je Hrvatska za njega dobila politički i ekonomski kišobran. Uzlet koji se tako željno iščekivao mogao se postići jedino naporima sposobnih vlasti i svih građana, a eventualne povoljne opće okolnosti mogle su te trendove pospješiti. Međutim, taj je napredak izostao zbog vanjskih i unutarnjih okolnosti, a razlozi tome detaljno su opisani i objašnjeni u ovoj knjizi.

Hrvatska se mora suočiti sa zbiljskom slikom o samoj sebi“, piše Ivo Goldstein pri kraju ove opsežno dokumentirane studije. Slika koju ta studija nudi pesimističnija je nego u prethodnim Goldsteinovim knjigama o najmodernijoj hrvatskoj povijesti. Ne zato da bi se nacija zgražala nego zato “da pokaže kako ima mehanizme pomoću kojih ideje, koje zaslužuju da budu na margini, zadrži na margini, a ne da dopusti da postanu relevantne, a kamoli dominantne vrednote“. Za rješavanje problema treba prvo sebi priznati da problem postoji. Goldsteinova studija hladnom primjenom povjesničarske metodologije analizira nesumnjiva dostignuća, ali i probleme Republike Hrvatske.
Inoslav Bešker

Ivo Goldstein već je više puta dokazao da umije pisati povijest u realnom vremenu. No njegova nova knjiga Hrvatska 1990. – 2020. – Godine velikih nada i gorkih razočaranja vjerojatno je vrhunac tog umijeća. Pred nama je historiografska publicistika primjerena trenutku: aktualna do istodobnosti, sažeta, ali ne i simplifikatorska, meritorna, ali ne i preopširna, uronjena u duh neizvjesnosti današnjeg vremena. Ivo Goldstein svojom je knjigom još jednom potvrdio nezaobilaznu korist historiografije za javni diskurs: tko želi vjerodostojan – kritički ali uravnotežen – izvještaj o vlastitoj zemlji, s povjerenjem ga može doznati iz knjige povjesničara čiji je znanstveni i javni rad ukorijenjen u najboljoj kritičko-prosvjetiteljskoj tradiciji zapadnoga kulturnog kruga.
Boris Pavelić

Goldsteinova je knjiga kronika trideset godina samostalne Hrvatske, promatrane iz očišta razočaranog, pro-europskog liberala. Autor secira (ne)uspjehe postkomunističke Hrvatske, a pritom ne štedi nikoga: ni jugoslavensku partiju, ni srpski nacionalizam, ni HDZ, a ponajmanje Franju Tuđmana.
Jurica Pavičić

Ivo Goldstein (1958.), historičar i diplomat, zaposlen je od 1980. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je napredovao do zvanja redovnog profesora u trajnom zvanju (2007.). U prvom dijelu karijere bavio se bizantologijom i hrvatskom poviješću srednjega vijeka, ponajprije ranim srednjim vijekom, kao i poviješću Židova u Hrvatskoj, a od sredine devedesetih i različitim aspektima hrvatske povijesti 20. stoljeća. Bio je na tri duža studijska boravka (stipendije) u inozemstvu: 1981./1982. u Parizu, na Ecole des Hautes Etudes en sciences sociales, 1987./1988. u Ateni i 2011. na Imre Kertész Kolleg Friedrich Schiller Universitäta u Jeni. Bio je predsjednik Savjeta Filozofskog fakulteta, pročelnik Odsjeka za povijest i predstojnik Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, osnivač je i prvi predsjednik Hrvatskog bizantološkog društva, osnivač studija judaistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prvi predstojnik katedre te osnivač i prvi ravnatelj Instituta Moses Mendelssohn pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu (2012.).

Goldsteinov bogati opus sastoji se od dvadesetak knjiga i dvjestotinjak znanstvenih i stručnih radova objavljenih u zemlji i inozemstvu. O hrvatskom srednjem vijeku, posebno s obzirom na bizantsku komponentu hrvatske povijesti, objavio je knjige Bizant na Jadranu 6.-9. stoljeće (Zagreb, 1992.), Hrvatski rani srednji vijek (Zagreb, 1995.) i Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant (Zagreb, 2003.). Hrvatska povijest (2003.) imala je po tri hrvatska i engleska izdanja te slovensko i albansko. Obimna Hrvatska 1918.-2008. (Zagreb, 2008.) na početku je pregled/sinteza hrvatske povijesti 20. stoljeća. Slijedila su proširena i dopunjena izdanja pojedinih dijelova te knjige. O povijesti Židova u Hrvatskoj napisao je Holokaust u Zagrebu (sa Slavkom Goldsteinom, 2001., američko izdanje 2015.) te knjige Židovi u Zagrebu 1918-1941 (2004.) i Zagreb 1941-1945 (2011.). Preveo je i prilozima te komentarom opremio traktat Theodora Herzla Židovska država (2011.), temeljni programatski tekst cionističkog pokreta. Sa Slavkom Goldsteinom objavio je knjigu Jasenovac i Bleiburg nisu isto (2011.) i knjigu Tito (2015.; slijedilo je slovensko i srpsko izdanje). S Vladimirom Anićem autor je Rječnika stranih riječi(1999.) te suautor Hrvatskog enciklopedijskog rječnika (2002.).

Goldstein je bio veleposlanik Republike Hrvatske u Francuskoj i pri UNESCO-u (2013.–2017.).

Urednik je većeg broja izdanja Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Židovske općine Zagreb, Židovske zajednice Bet Israel i Novog Libera.

Dobitnik je Nagrade grada Zagreba 2005. godine za ukupni znanstvenoistraživački doprinos te posebno za knjigu Židovi u Zagrebu 1918-1941. Odlikovan je 2007. godine Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za ukupni znanstveni doprinos.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.