“A moguće je da se i u tome samo zavaravam, odnosno pripisujem koroni ono što je stiglo neovisno o njoj te je sad moja permanentna i jedina realnost: progresija umora i usporavanje cijelog mehanizma dok se ne skrasim na nuli. Isto je tako moguće da sve nas zavaravaju brojkama oni koji su se dočepali uloge arbitra, objavIjivača stanja i donositelja mjera. Jer kako li je slatko iziaziti pred publiku koja te iščekuje otvorenih usta. Statistike i grafovi su fantastičan hipnotizerski alat, brojčice rado pjevaju zadanu melodiju, rastezljive su kao žvakaća, uz malo alkemijske vještine mogu potvrditi bilo koju tezu ili njezinu suprotnost. Jedni brojkama dokazuju da je ovo manje opasno od obične gripe, da nas sad umire manje nego prije covida, drugi umrlima od virusa pribrajaju i umrle s virusom i one koji umiru od straha pred virusom, strah preteže, strah je jači od svega, onaj tko ga zajaši pobjeduje, postaje personifikacija istine i proricatelj budućnosti, zaštitnik i heroj. Virus kao da je poslan na Zemlju upravo radi takvih, besprizornih aparatčika koji su cijeloga svoga bljutavog života tragali za zrnom soli, ne bi li stekli opravdanje za zaljubijenost u vlastitu sliku, i evo virus je od njihova blata stvorio dostojanstvene likove i djela, omiljene u puku, djeca ih crtaju u Supermanovu kostimu kako pobjeduju kozmičko zlo, šalju im srca i poljupce, svoje narudže za Božić. A oni jedva prikrivaju nasladu dok obustavljaju, zabranjuju, zatvaraju, kažnjavaju. Potajno drhte od užitka dok dave poduzetnika, gad im je odavno kost u grlu, dok izriču smrtnu presudu ugostitelju, sitnom obrtniku, samostalnom umjetniku. Dok obeshrabruju slavlja, svako okupljanje zbog razonode i razveseljavanja, i svaku frivolnost kad smo pri tome, naravno vjerski obredi su nešto sasvim drugo, oni su ozbiljni nužni kao smrt, i vodu dovode istom mlinu, straha i pokornosti.

I evo se gasi žar združivanja i zbližavanja, zamire želja i potreba za drugime. Što god govorio, puk se rado daje represiji, sam si navlači uzde. Od srca se obeshrabruje i žalosti. Nagnuće odustajanju oduvijek je tu, trebao je samo izgovor da se predaš, zavučeš i zaključaš se, da prihvatiš propast kao jedinu mogućnost, sad ti nitko nema pravo reći da je krivnja tvoja.” 

“Roman Sami čitaoce ne ostavlja ravnodušnim. Napisan jezikom sočnim i duhovitim, smešten u poznato okruženje kolektivne paranoje koja je dodatno pojačana „geološkom pobunom“, Koščecova knjiga je prvi roman pandemije koji stvari stavlja izvan konteksta teorije zavere i manihejske podele na dobro i zlo. On pokazuje, s pravom i precizno, da smo za sve krivi svi mi, sami.” – Vladimir Arsenić

Marinko Koščec rođen je 1967. u Zagrebu. Diplomirao engleski i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1992.  Magistrirao književnost na sveučilištu Paris VII 1995. i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997.  Doktorirao 2005. s radom na temu djela Michela Houellebecqa. Zaposlen na Katedri za francusku književnost Odsjeka za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 

Romanopisac, esejist i prevoditelj, objavio je romane: "Otok pod morem" (Feral tribune, 1999), "Netko drugi" (Konzor, 2001, nagrada ‘Meša Selimović’), "Wonderland" (2003, nagrada V.B.Z.), "To malo pijeska na dlanu" (Profil, 2005), "Centimetar od sreće" (Profil, 2008), "Četvrti čovjek" (Algoritam, 2011), "U potrazi za početkom kruga" (Sandorf, 2016) i "Sami" (V.B.Z., 2021).

Ostale knjige: zbirka eseja i prijevoda: "Skice za portret suvremene francuske proze" (Konzor, 2003), studija "Michel H. – mirakul, mučenik, manipulator" (HDP i Izdanja Antibarbarus, 2007.), "Mrmor u mraku : Antologija francuske kratke priče" (Profil, 2007).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.