«Neki neobičan prezir za riječ, pa, gotovo gađenje nad riječi, obuzelo je čovječanstvo. Ono lijepo pouzdanje da ljudi jedan drugoga riječju, riječju i jezikom mogu uvjeriti, iz korijena se izgubilo; "parlare" je proprimilo loš smisao, parlamenti propadaju od vlastita gnušanja nad svojom parlajućom djelatnošću, pa kad se negdje i sazove neka konferencija, sastaje se uz porugu i augursku skepsu znalaca - znanje o nemogućnosti sporazumijevanja preveliko je, svatko zna da onaj drugi govori nekim drugim jezikom, da drugi živi unutar nekog drugog vrijednosnog sustava, da je svaki narod zarobljen u svom vlastitom sustavu vrijednosti, ne samo svaki narod nego i svaki profesionalni stalež, da trgovac ne može uvjeriti vojnika ni vojnik trgovca a inženjer radnika, te se razumiju samo utoliko što svatko drugi ima pravo služiti se bezobzirno svojim sredstvima moći, bezobzirno nametati valjanost vlastitog vrijednosnog sustava, kršiti svaki ugovor kad protivnika treba pregaziti i oboriti na tlo. Nikada još, ne barem u zapadnoeuropskoj povijesti, nije svijet tako iskreno i otvoreno priznavao, zvali mi to cinizmom ili ne, kako riječ ne vrijedi ništa, štoviše, kako se uopće ni ne vrijedi truditi oko sporazumijevanja, nikada se još s takvom iskrenošću nije pomirio s time da se ne može i ne treba služiti nikakvim drugim sredstvom osim moći, onom moći kojom jači ugnjetava slabijega».

Brochovi eseji sabrani u knjizi pod nazivom «Duh i duh vremena» posvećeni su formalno različitim sklopovima tema i problema: od eseja o artikulaciji raspada vrijednosti i preobrazbi duha totalnosti u ispraznost sadašnjega vremena, zlu u umjetnosti, kiču, veličini i genijalnosti Joyceova idejnog i književnog djela u suvremenosti, stilu i mitskome razdoblju do eseja o problemu prirodnog prava, apsolutnosti zakona u povijesti i smislu totalitarne vladavine.

«Hermann Broch najradikalniji je mislilac raspada vrijednosti u doba moderne utoliko što je razotkrio mehanizme masovno-psihologijske moći totalne vladavine koja pod različitim krinkama porobljava čovjeka, paradoksalno, njegovom željom za preobrazbom u stvar. Za razliku od marksističke teorije postvarenja i fetišizma robe - od Marxa, Lukacsa do Deborda i situacionista te s vrhuncem u Baudrillarda - Broch je u kulturi modernoga doba vidio ambivalentnu strukturu koja vodi do pretvaranja čovjeka u biopolitičku stvar/stvora. Vjera u neku spasonosnu kulturu koja "simbolički prevladava smrt" pokazala se ipak - poput njegove koncepcije etički utemeljene umjetnosti - metafizičkom utjehom. S Brochom danas nije moguće poduzeti nikakvo ontologiziranje kulture jer je upravo on uzdigao duh do spekulativnih visina unatoč spoznaji o nužnosti njegova pada u svijet totalno obezvrijeđenih "stvari", gdje vlada zakon viška zbilje, radosna apokalipsa kiča i pogubna demokratizacija upravo te velike mantre modernoga doba – kulture». (Iz pogovora: Žarko Paić)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.