U daleko neko vrijeme, čija se davnina ne mjeri stotinama, već tisućama godina, a za vladavine četrnaestoga po redu cara iz dinastije Grahbanipala, dječak iz plodne i moćne Plusopotamije, imenom Humorabi, učinio je velika djela. Njegov ga je narod dugo pamtio i stoljećima s koljena na koljeno prenosio priče o njegovim neobičnim pustolovinama.

Humorabi je bio sin skromnog, povučenog dvorskog svirača Garada i odrješite, poduzetne Sebirabide, znane nadaleko po njezinim visećim povrtnjacima. Garad i Sebirabida su imali jednu kćer i tri sina, a Humorabi je bio njihovo najmlađe dijete. Bio je to vedar i veseo dječak, s kojim se rado družilo i staro i mlado.

Sebirabida je nekom prigodom rekla da njezin Humorabi u trenutku dolaska na svijet nije zaplakao, kako to sva druga novorođenčad čine, već se - nasmijao! Ljudi su na te riječi sumnjičavo vrtjeli glavama, no, poznajući mališana i visoko štujući Sebirabidu, nisu isključivali ni takvu mogućnost.

Možemo vjerovati da je vedrina duha učinila Humorabijev život dugim i uzbudljivim. To bi se moglo zaključiti iz zapisa na glinenim pločicama, kojih, nažalost, nije puno sačuvano. Ipak, gotovo su nam u tančine poznate Humorabijeve dječačke pustolovine, koje su mu donijele ugledno zvanje princa od Plusopotamije. Pločice sa zapisima o tim doživljajima našao je u pustinjskom pijesku u ljeto 1986. godine jedan jedanaestogodišnji dječak, Vladimir.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.