Zbirke "Priče o običnom ludilu" i "Najljepša žena u gradu i druge priče" prvi put su objavljene 1972. i to zajedno, pod naslovom "Erections, Ejaculations, Exhibitions, and General Taies of Ordinary Madness", a desetak godina kasnije svaka zasebno. Kao i mnoga druga njegova djela, ove priče tematiziraju piščev nekonformizam kao (uglavnom pasivni) prosvjed protiv društvenog besmisla; karnalnu ljubav kojom se nerijetko nastoji ispuniti duhovna praznina; samoću, kojoj pisac tobože teži ali je teško uspijeva pronaći, duboko svjestan daje ona bijeg, kao što je bijeg i alkohol - piščev zaštitni znak i redovit lajtmotiv - a bijeg je i ludilo, koje nerijetko služi kao jedina čvrsta točka oslonca.

»Ludilo? Naravno. A što nije ludilo? Zar život nije ludilo? Svi smo navijeni poput igračaka... nekoliko navoja opruge, malo trčimo, hodamo uokolo, radimo planove, idemo na izbore, kosimo travu... Kakvu-takvu utjehu našao sam u piću, klađenju i seksu, i u tom smislu isti sam kao i svaki drugi pripadnik zajednice, grada, nacije; razlika je jedino u tome što meni nije stalo da 'uspijem', nisam htio obitelj, dom, pristojan posao i slično. I eto me tu: ni intelektualac ni umjetnik... visim u nekom međuprostoru i mislim da bi to mogao biti početak ludila...«

Charles Bukowski, odnosno njegov omiljeni alter-ego Henry Chinaski, iz petnih se žila trudi ostati sam i neometan, izoliran i uljuljan, daleko od gomile, daleko od ljudi. Daleko od obitelji. Kada u nekoj priči i uspije stvoriti privid »normalnog« obiteljskog života, na scenu stupaju bogovi »ex machina«, ne zato kako bi junaku pomogli da sačuva teško stečenu sreću, nego zato da i njega i nju, pa i čitavi grad, pretvore u prah i pepeo, ako treba i hidrogenskom bombom.

Iako Bukowski najčešće piše o samom sebi, jednako je važno i to što istodobno izostavlja najbliže. Njegov svijet je svijet pojedinca uvjerenog da život u zajednici donosi bol pa najviše što može učiniti jest spriječiti patnju, i sebi i drugima, kojima bije i sam neminovno nanio. Miran život u samoći, iako ispražnjen od ljubavi, bolje je rješenje od patnje u zajednici, u obitelji, takozvanoj osnovnoj stanici društva koja ne uspijeva ispuniti svoju glavnu zadaću: pripremiti potomstvo za samostalan i skladan život, za ostvarenje snova, za ostvarenje Američkog sna.

Istog onog sna po koji su krenuli Henry i Kate na brodu za Ameriku. A koji se kasnije nasukao na obalama južne Kalifornije, gdje danas u ugaženoj travi leži siva kamena ploča s imenom njihova jedinca i jednom jedinom porukom: »Don't Try«. (Zoran Tomić)

Charles (Hank) Bukowski rođen je u Andernachu u Njemačkoj, no kad mu je bilo tri godine s obitelji seli u Los Angeles.

Pisati počinje još u djetinjstvu, a svoju prvu kratku priču objavljuje u dvadesetpetoj. Sa 35 godina počinje objavljivati poeziju.

Odrastao u siromaštvu, Bukowski je pisac iz najnižeg sloja stanovništva. Nikad nije imao podršku velikih izdavača, ili časopisa pa je ostao vjeran klasi iz koje je potjecao, kako tematikom, tako i jezikom kojim se služio. Izdavan od opskurnih izdavačkih kuća, probio se isključivo svojim djelima.

Duboko je prezirao laž i prijetvornost nazoviumjetnika. Njegov je stil pisanja krajnje jednostavan i direktan, no pun neugodnih opisa i nebiranih uličnih riječi. Jedna od važnijih odrednica njegovog djela nesumnjivo je humor, makar zbog svoje grubosti nije po svačijem ukusu.

Bukowski je prvenstveno poznat po svojoj poeziji, no sam se nije smatrao pjesnikom, nego jednostavno - piscem. Započevši zbirkom Flower, Fist and Bestial Wail (1959) svake godine objavljuje barem po jednu zbirku poezije, sve do The Last Night of the Earth Poems (1992). 1963. godine, kad je objavljena zbirka It Catches My Heart in Its Hands, Bukowski već ima vjerne sljedbenike, privučene njegovom krajnjom iskrenošću, prizemnim temama i uličnim rječnikom.

Od kraja šezdesetih Bukowski je pisao kratke priče (1969. izlazi zbirka Zabilješke starog pokvarenjaka) koje se redom odlikuju autobiografskom osnovom, duhovitošću, iskrenošću i nepristojnim riječima. Od kratkih priča treba spomenuti još i Erections, Ejaculations, Exhibitions and General Tales of Ordinary Madness (1972), South of No North (Južno od mjesta gdje sjevera nema - 1973) te Hot Water Music (Muzika vrele vode - 1983).

Prije nego što je profesionalno počeo pisati, Bukowski je dvanaest godina radio u pošti. Nakon što napusti posao, piše roman Post Office (1971), inspiriran vlastitim iskustvom, o pijanici koji se zapošljava u pošti, a nakon mnogih problema, pijanstava i žena taj posao napušta.

Djela Bukowskog većim su dijelom autobiografskog karaktera. Glavni je lik uglavnom Henry Chinaski, piščev alter-ego. U Ham on Rye (Lovcu ispod žita - 1983) pratimo ga kroz djetinjstvo i mladost. U romanu Factotum (Faktotum - 1981) Chinaski, ovoga puta kao odrastao čovjek, luta od grada do grada, mijenjajući poslove i žene. Prema romanu je snimljen film Barfly, za koji je Bukowski napisao scenarij i koji ga je napokon učinio popularnim.

Bukowski je umro u sedamdesetčetvrtoj godini ubrzo nakon što je završio svoj posljednji roman Pulp, koji je posthumno objavljen iste godine.

Ukupno je objavio više od 60 knjiga.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.