Jedna od pripremnih rasprava kojima G.Agamben najavljuje svoje opsežno istraživanje genealogije moći na Zapadu. Ujedno je nastavak njegove trajne zaokupljenosti odnosom onoga što jest i onoga što može biti. Međunarodno cijenjeni mislilac, hvaljen zbog eruditskog vladanja materijom i kao vrstan stilist, izlaže ideju da odustajanje od prijelaza s potencijalnog na aktualno nije neophodno poraz moći stvaranja.

Pisar Bartleby, protagonist i njegova ustrajano ponavljana formula "Radije ne bih", pokazuju da je kontingencija dragocijen korektiv kad god aktualnom treba priskrbiti status teologijske, filozofijske ili povijesne istine, kad god se u njemu traži opravdanje kao jedino mogućeg ili najbolje mogućeg.


***

Giorgio Agamben rođen je 1942. u Rimu. Nakon studija prava pohađa Heideggerove seminare o Heraklitu i Hegelu te provodi istraživanja iz područja ikonologije u Warburgovu institutu. Tijekom formativnog razdoblja upoznaje radove W. Benjamina te one iz područja lingvistike i antropologije. Danas je predavač na Universita IUAV (Venecija) i College international de philosophie (Pariz) te gostujući profesor na nizu europskih i američkih sveučilišta.

Autor je brojnih studija iz područja estetike, metafizike, filozofije povijesti i (bio)politike. Njegovi radovi doživljavaju međunarodnu recepciju u akademskim i izvanakademskim forumina početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. U Hrvatskoj je posebnu pozornost pobudilo njegovo još uvijek nedovršeno istraživanje genealogije moći na Zapadu, a prevedene su mu knjige «Ideja proze», "Homo sacer", "Ono što ostaje od Auschwitza" i "Izvanredno stanje". Godine 2006. dodijeljena mu je europska nagrada ze esej "Charles Veillon".

Giorgio Agamben (1942.) jedna je od vodećih ličnosti u filozofiji i političkoj teoriji. Njegovo jedinstveno čitanje književnosti, književne teorije, kontinentalne filozofije, političke misli, religijskih studija i umjetnosti učinilo ga je jednim od najinovativnijih mislilaca našeg vremena.

Agamben je studirao pravo i filozofiju na Sveučilištu u Rimu, gdje je napisao neobjavljenu doktorsku tezu o političkoj misli Simone Weil. Kao postdoktorand u Freiburgu (1966. – 1968.) sudjelovao je na seminarima Martina Heideggera o Hegelu i Heraklitu, a od 1974. do 1975. bio je suradnik na Institutu Warburg Sveučilišta u Londonu. Predavao je na Sveučilištu Macerata, Sveučilištu u Veroni, Collègeu Internationale de Paris, Università della Svizzera Italiana, Università Iuav di Venezia, New School u New Yorku i The European Graduate School / EGS, gdje drži katedru Barucha Spinoze.

Od 1980-ih, velik dio rada ovog filozofa može se čitati kao pokret prema projektu Homo sacer, koji počinje knjigom "Homo sacer: Suverena moć i goli život" (1995.). Rad se bavi pitanjima koja su postavili brojni teoretičari iz dvadesetog stoljeća, ponajprije Michel Foucault, te ih nadograđuje. Ukratko, projekt je odgovor na pitanja totalitarizma i biopolitike. Neka od njegovih istaknutih djela su: "Izvanredno stanje – Homo Sacer II, 1", "Ono što ostaje od Auschwitza: Arhiv i svjedok", "Homo Sacer III", "Goloća", "Ideja proze", "Profanacije", "Vrijeme što ostaje" i "Autoportret u radnoj sobi".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.