Nizom kratkih ogleda okupljenih u ovoj knjizi Giorgio Agamben vraća se najurgentnijim i najaktualnijim motivima svojih istraživanja: od slavlja, koje neočekivano dovodi u vezu sa suvremenom bulimijom, do goloće, koju analizira kroz prizmu skrivenih teoloških implikacija; od problema slavnoga tijela blaženih, koji posjeduju želudac i spolne organe iako ne jedu i ne vode ljubav, do nove figure impersonalnog identiteta što ga biometrijski uređaji danas nameću čovjeku.

Sve te teme prožima pitanje nedjelatnosti, koju autor ne shvaća kao dokolicu i inertnost, nego kao paradigmu ljudskoga djelovanja i nove politike. Upravo to nedjelatno činjenje definira ničiju zemlju kojom se kreće Agambenovo pismo, pismo koje je spalilo svoje osobne dokumente, bivajući istodobno misao i književnost, digresija i filološki prinos, metafizička rasprava i zapis o običajima.


***

Giorgio Agamben spada u nekolicinu suvremenih filozofa poput Slavoja Žižeka ili Tonija Negrija čija radikalna misao oblikuje javne debate o globalnom političkom poretku. Profesor je estetike na Sveučilištu u Veroni i filozofije na Collège International de Philosophie u Parizu. Autor je brojnih studija, od kojih su najpoznatije: “Nadolazeća zajednica” (1990), “Homo sacer: Suverena moć i goli život” (1995), “Sredstva bez ciljeva: Bilješke o politici” (1996), “Što ostaje od Auschwitza: Svjedok i arhiv” (1998), “Potencijalnosti: Sabrani filozofski ogledi” (1999) i “Izvanredno stanje” (2003).

Giorgio Agamben (1942.) jedna je od vodećih ličnosti u filozofiji i političkoj teoriji. Njegovo jedinstveno čitanje književnosti, književne teorije, kontinentalne filozofije, političke misli, religijskih studija i umjetnosti učinilo ga je jednim od najinovativnijih mislilaca našeg vremena.

Agamben je studirao pravo i filozofiju na Sveučilištu u Rimu, gdje je napisao neobjavljenu doktorsku tezu o političkoj misli Simone Weil. Kao postdoktorand u Freiburgu (1966. – 1968.) sudjelovao je na seminarima Martina Heideggera o Hegelu i Heraklitu, a od 1974. do 1975. bio je suradnik na Institutu Warburg Sveučilišta u Londonu. Predavao je na Sveučilištu Macerata, Sveučilištu u Veroni, Collègeu Internationale de Paris, Università della Svizzera Italiana, Università Iuav di Venezia, New School u New Yorku i The European Graduate School / EGS, gdje drži katedru Barucha Spinoze.

Od 1980-ih, velik dio rada ovog filozofa može se čitati kao pokret prema projektu Homo sacer, koji počinje knjigom "Homo sacer: Suverena moć i goli život" (1995.). Rad se bavi pitanjima koja su postavili brojni teoretičari iz dvadesetog stoljeća, ponajprije Michel Foucault, te ih nadograđuje. Ukratko, projekt je odgovor na pitanja totalitarizma i biopolitike. Neka od njegovih istaknutih djela su: "Izvanredno stanje – Homo Sacer II, 1", "Ono što ostaje od Auschwitza: Arhiv i svjedok", "Homo Sacer III", "Goloća", "Ideja proze", "Profanacije", "Vrijeme što ostaje" i "Autoportret u radnoj sobi".

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.