Tragedija bliskoistočne krize leži u sukobu “ispravnoga s ispravnim”. Loša historijska iskustva razdvajaju dva sukobljena naroda umjesto da ih zbližavaju. Ljudski odnosi u mnogim su slučajevima sazdani na paradoksima, na apsurdima, a ne na stvarnim međusobnim interesima. Amos Oz piše vrlo jednostavno, ali i vrlo istinito. On je istinit, mudar i uvjerljiv svjedok složenih i katkad vrlo kompliciranih odnosa u kojima se nađu ne samo pojedinci nego i čitavi narodi. Glavna obrana od fanatizma jest humor. Ne cinizam, ne sarkazam, nego ona zdrava vrsta humora koji djeluje ljekovito.

Ne nailazimo često na tekstove koji na tako neposredan način govore o različitim stvarima kao što su vlastita biografija, stjecanje i gubljenje identiteta, zamke fanatizma, opasnosti netolerancije, snaga mržnje, odnos žrtava i tlačiteljâ. Amos Oz živi ispod samog vulkana zamršenih i složenih arapsko-izraelskih odnosa. Dok govori ili piše, čini to na temelju vlastitog iskustva. Njegovi roditelji proživjeli su gorko iskustvo židovskog stradanja u Europi. Njegovo iskustvo jest iskustvo dječaka koji iznova gradi svoj identitet i identitet zemlje u kojoj živi, na vruću i nemirnu palestinskom tlu.

Odrasta između ljubavi i mržnje, fanatizma i nužnosti tolerancije. Njegovo sazrijevanje kao pisca teče usporedno s poimanjem i razumijevanjem situacije u kojoj odrasta. Pa se tako od dječaka koji je sudionik židovske intifade razvija u svjetski poznata pisca koji se zalaže za mir i sporazum s Palestincima. Na pitanje gdje su korijeni raznih nesporazuma koji prerastaju u teške tragedije i dugotrajnu mržnju, Oz poručuje kako odgovora ima, ali oni nisu jednostavni. Svakom odgovoru prethodi razumijevanje.

Bez razumijevanja događa se da “okupirani postaje okupator, potlačeni može postati tlačitelj, dojučerašnja žrtva može lako postati nasilnik, kako se lako uloge mogu zamijeniti”. Poznajemo taj svijet o kojem piše Oz. To je i naš svijet, koliko i njegov. Začas plane mržnja, hranjena fanatizmom starijim od bilo koje religije, starijim “od bilo koje države ili vlade ili političkog ustrojstva... od bilo koje ideologije ili vjere na svijetu”.

Ozova obiteljska povijest sazdana je na “neuzvraćenoj ljubavi”. Njegovi roditelji bili su Europljani prognani iz Europe. Oni koji su je napustili živi mogli su se smatrati sretnima. Pitanja pripadnosti, iznevjerenih osjećaja, klackalica između ljubavi i mržnje, nostalgija za Europom, to su osjećaji koji su obilježili generaciju očeva i majki. Amos je odrastao u podijeljenom Jeruzalemu, gradu u srcu dvostruke tragedije, dvaju naroda slične patnje, Palestinaca i Židova, dugog, teškog sukoba s krvavim posljedicama.

Amos Oz imao je “profesionalnu deformaciju” da se “stavlja u kožu drugih”. “U mom svijetu”, veli on, “riječ nagodba istoznačna je s riječju život. A tamo gdje je život, tamo su i nagodbe. Suprotnost nagodbi nije čestitost, suprotnost nagodbi nije idealizam, suprotnost nagodbi nije odlučnost ili predanost. Suprotnost nagodbi jest fanatizam i smrt.”

Tragedija bliskoistočne krize leži u sukobu “ispravnoga s ispravnim”. Loša historijska iskustva razdvajaju dva sukobljena naroda umjesto da ih zbližavaju. Ljudski odnosi u mnogim su slučajevima sazdani na paradoksima, na apsurdima, a ne na stvarnim međusobnim interesima. Amos Oz piše vrlo jednostavno, ali i vrlo istinito. On je istinit, mudar i uvjerljiv svjedok složenih i katkad vrlo kompliciranih odnosa u kojima se nađu ne samo pojedinci nego i čitavi narodi. Glavna obrana od fanatizma jest humor. Ne cinizam, ne sarkazam, nego ona zdrava vrsta humora koji djeluje ljekovito.

Amos Oz pripada sve rjeđoj vrsti intelektualaca koji lokalne vrijednosti i interese razmatraju u okviru uni-verzalnih vrijednosti i interesa. Opće izvire iz pojedinačnoga i pojedinačno iz općega. Razmišljajući o drugima Amos Oz razmišlja i o sebi. Poznat vam je onaj fini, uzbudljivi osjećaj nakon što ste pročitali tekst za koji biste voljeli da ste ga vi sročili, da ste sposobni, da znate pisati tako uvjerljivo, tako jasno, tako precizno. I s takvom lakoćom. Taj osjećaj imao sam čitajući ove zapise Amosa Oza. I s najvećim ih zadovoljstvom preporučujem čitateljima.

Amos Oz (Jeruzalem, 4. svibnja 1939. – Tel Aviv, 28. prosinca 2018.), rođen kao Amos Klausner, odrastao je u Jeruzalemu u Ulici Amos u četvrti Kerem Avraham, u kojoj je smještena radnja najvećeg broja njegovih romana. Ozovi su stavovi izrazito pacifistički u sferi politike i socijalnodemokratski u sferi socijalne ekonomije. Jedan je od prvih Izraelaca koji je zagovarao rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba nakon Šestodnevnog rata. Učinio je to još 1967. u članku "Zemlja naših predaka" u novinama Davar. Jedan je od utemeljitelja pokreta Peace Now. Njegova prva zbirka priča "Gdje šakali zavijaju" izlazi 1965., a prvi roman "Možda drugdje" 1966. godine. Objavio je dvadeset romana, među kojima se posebno ističu "Moj Michael", "Planina lošeg savjeta", "Soumchi", "Crna kutija", "Fima", "Pantera u podrumu", "Isto more", autobiografski roman "Priča o ljubavi i tmini" te najnoviji "Juda". Objavio je i niz esejističkih knjiga, od kojih valja izdvojiti "U zemlji Izrael", "Izrael, Palestina i mir" te "Kako izliječiti fanatika".

Djela su mu prevedena na više od četrdeset svjetskih jezika. Redovito je objavljivao eseje o politici, književnosti i miru. Pisao je za Davar, Yedioth Ahronoth, New York Review of Books i sve važnije svjetske dnevne novine. 

Amos Oz dobitnik je niza prestižnih nagrada – Izraelske nagrade za književnost (1998.), Mirovne nagrade njemačkih nakladnika i knjižara (1992.), Goetheove nagrade grada Frankfurta (2005.), francuske nagrade Senders (2004.), Heineove nagrade (2008.), Mediteranske nagrade (2010.), Nagrade Franz Kafka (2013.), književne nagrade Haus der Kulturen der Welt (2015.) i mnogih drugih važnih svjetskih nagrada i priznanja. Dodijeljeno mu je više počasnih doktorata na sveučilištima diljem svijeta.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.