Nakon objavljivanja svoje prve knjige Vrt pramčanih figura, Veronika Santo nastavila je s pisanjem, istovremeno se vraćajući i ranijim, čišćim žanrovskim oblicima znanstvene fantastike, ali i dalje šireći fantastički, literarni stil u drugom smjeru svojega pisanja.

Posljednjih godina Veronika Santo objavljuje pripovijetke i na talijanskom jeziku, surađujući s izdavačkom kućom Della Vigna iz Milana koja joj je objavila jednu samostalnu antologiju Il giardino delle polene, pripovijetku L'orologio veneziano u antologiji  L'orizzonte di Rieman (pripovijetke s temom matematičkog SF-a) te priču Natale, 1994. u antologiji Fantasmi di natale... e per tutto l'inverno.  Santo je svoje novele nastavila objavljivati u svim važnijim publikacijama u Hrvatskoj, prije svega u Ubiqu, kao i u nekim natječajnim zbirkama u Hrvatskoj i Srbiji.

Izlazak njezine druge knjige novela Bijeli vlak na nebu moga grada koja čitateljstvu predstavlja te priče okupljene na jednome mjestu kao i nove novele, sretna je vijest za hrvatsku književnost, a ne samo za polje  fantastike, stoga što Santo predstavlja rijedak primjer suvremenoga, visoko literarnoga pisanja koje se cijepi na ponajbolje stranice domaćih fantastičara i suvremenu postmodernu prozu borhesovskog predznaka. Hibridni oblik fikcije koji je odavna prešao granice uskih žanrova, a slabo je – ako uopće – poznat u suvremenoj hrvatskoj književnosti (svjetski su predstavnici China Miéville, Zoran Živković, Lavie Tidhar i slični svjetski cijenjeni suvremeni pisci "postžanrovske fantastike"), a predstavlja i izvanredan uvid u razvoj projekta domaćega tzv. ženskog pisma 1980-ih, u kojemu je Santo bila javnosti slabo poznatoga, fantastičkog segmenta.

Pripovijetke koje nalazimo u zbirci Bijeli vlak na nebu moga grada nastavljaju trend hibridne fikcije, interpretacije stvarnosti iz neočekivanih perspektiva koje nas povremeno podsjećaju i na čudni, fantastični svijet predstavljen na slikama Renéa Magrittea. (...)

Sve novele Bijelog vlaka, njegovi vagoni koje vuče po nebu moga grada, mogu se shvatiti kao metafore, bilo da su napisane u fantastičnom ili znanstvenofantastičnom kontekstu, ostajući međutim pitke, često ironične i zabavne.

(Tomislav Šakić, iz pogovora knjige)

Veronika Santo, počela  je pisati fantastiku i znanstvenu fantastiku osamdesetih godina. Prva priča joj je objavljena u časopisu "Sirius". Dobitnica je nagrade "Sfera" za priču "Evici s ljubavlju". Priča "Vrt pramčanih figura" pobijedila je na natječaju za kratku priču magazina "Znak Sagite", a priča "Tri Laure" dobila je nagradu "Artefakt" udruge 3. zmaj iz Rijeke.

Devedesetih godina ne piše, ali se njene priče nastavljaju objavljivati u raznim časopisima i antologijama. Priča „Tragovi“ uvrštena je u antologiju hrvatske znanstvenofantastične novele „Ad Astra“. 

Ponovno se počinje baviti pisanjem 2005. godine objavljujući najviše u književnom časopisu za znanstvenu fantastiku "Ubik". Do sada je objavila dvije samostalne antologije priča u Hrvatskoj, jednu u Italiji, romane "Granice na vjetru", "Jedne noći, u šumi, koraci na stazi" i ”Venecijanski sat”.

Priče su joj uvrštene u više antologija, kako u Hrvatskoj i Srbiji, tako i u Italiji, neke od njih su nagrađivane. Priča „Duboke vode“ jedna je od pobjednika međunarodnog književnog natječaja “La Biblioteca di Babele” organiziranog pod pokroviteljstvom Sveučilišta u Torinu. Priče "Evici s ljubavlju" i "Uvijek nedjeljom" nagrađene su nagradom 'Sfera', a za priču "Tri Laure" dobila je nagradu Artefakt udruge 3. zmaj iz Rijeke. Priča "Vrt pramčanih figura" pobjednik je na natječaju za kratku priču časopisa Znak Sagite.

2017. godine roman "Granice na vjetru" dobio je nagradu Sfera.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.