U pretposljednjoj godini Drugog svjetskog rata u zabačenom vojvođanskom selu rodio se u mađarskoj obitelji dječak u košuljici i sa svim zubima. U našim krajevima odmah bi ga prozvali krsnikom, a tamo za stvorenja u koja mogu izrasti takva djeca imaju naziv taltoš. Način rođenja ne znači da je dječak odmah postao taltoš, on u takvo biće nadnaravnih moći tek treba izrasti, što neće biti lako jer osim uobičajenih opasnosti koje vrebaju novorođenu djecu u to doba oskudice, njegov dolazak na svijet osjetile su i zle sile, njegovi budući protivnici. A rat je, i otac i djed su u vojsci, ishod rata pokazat će naravno da je vojska u kojoj su bili - pogrešna, i to će presudno utjecati na njihove sudbine.

I sada teku godine - četrdesete, pedesete, šezdesete - u kojima se odvija odrastanje i sazrijevanje jednog neobičnog i od svih različitog ljudskog bića, ali teče i razvoj specifičnih društvenih prilika u doba ranojugoslavenskog komunizma. Obitelj malog taltoša Matije bila je imućna, ali nova narodna vlast oduzela im je imanje, sada žive na pragu siromaštva, izdržavajući se fizičkim radom, otkidajući od usta da bi školovali i Matiju i njegovu mlađu sestricu, i nastoje biti što neprimjetniji kako se kob odvedenog oca o kome nikad poslije ništa nisu čuli ne bi proširila i na mlađe.

U Matijinom odrastanju ništa nije bilo uobičajeno i normalno. Vlastite moći upoznavao je vrlo polako i postupno, nemajući nikog sličnog za učitelja, oslanjajući se isključivo na vlastite instinkte u osluškivanju i komuniciranju s prirodom i prirodnim silama. Neke od najljepših sekvenci romana opisuju upravo Matijino komuniciranje sa životinjama, drvećem, vjetrovima i rijekama, od prvih pokušaja uspostave uzajamnog povjerenja pa sve do savezničkog ispomaganja u stresnim situacijama i neprilikama, čak i otvorenih napada neprijatelja.

Priroda i njene sile i zakoni, njezine energije i emocije, suživot živih bića i materije u pokretu ispunjen uzajamnim poštivanjem i uvažavanjem, to su polja djelovanja jednog taltoša, a nuspojave razumijevanja tih sila i surađivanja s njima ostvaruju se kroz vidovitost, iscjeliteljske moći, sposobnost viđenja i komuniciranja s duhovima umrlih, sposobnost astralnog putovanja, čak i sposobnost pretvaranja u životinje. Mali Matija tako prolazi kroz zanimljiv, uzbudljiv i neizvjestan put otkrivanja vlastitog identiteta i poslanja.

Međutim, Matija ne živi u idiličnim vremenima koja bi mu dozvolila da nesmetano otkriva sebe. Živi u državi koja iznova gradi ne samo svoje materijalne osnove, već i svoje državno uređenje, u državi u kojoj je ideologija sveprisutna i sveutjecajna, a on potječe iz sumnjive obitelji. Doseljenici u bogati i rodni Matijin zavičaj donose nove zvukove u jeziku, nove običaje i navike, i zajedno s malobrojnim preostalim starosjediocima grade novi sustav moralnih vrijednosti. I on prolazi kroz zadane faze odrastanja i sazrijevanja: školovanje, studiranje, vojska, prva zapošljavanja.

Istodobno, kako godine odmiču, svakodnevica se obogaćuje za prosta civilizacijska dostignuća koja skreću pažnju: u selo dolaze prvi televizori, automobili, modernija odjeća, časopisi, gramofonske ploče. I društvo odrasta, ne samo djeca. U tom odrastanju pojedinca i društva dolazi do kontrapunkta: mogu li drevne prirodne sile i njihovi nositelji opstati u tehnološkoj civilizaciji koju kontrolira ideologija? Kako se može pobjeći i sačuvati svoje izvorne, od prirode i sudbine podarene osobine? Može li Matija opstati kao plesač na žici između svjetova, ili će se morati opredijeliti za jedan od njih?

S tim podvučenim pitanjima, ovaj roman izrasta u zanimljiv žanrovski hibrid, u kome nijedan od njegovih sastojaka nije potisnut. Fantastični elementi vezani uz Matiju kao taltoša uvelike dobivaju na snazi i uvjerljivosti kad su smješteni u ovakvo vrijeme radnje, a kad bi bili smješteni u neko starije doba, ne bi bili dojmljivi jer bi bili previše očekivani.

Elementi socijalističkog bildungsromana ovdje su također osnaženi osobnošću glavnog junaka i njegovom opiranju generacijskim stereotipima, a socijalno-političko-povijesna komponenta, najmanje nametljiva od svih jer je često postavljena tek kao dio scenografije i kao okvir za središnje događaje, izvor je jakih emocionalnih strujanja u romanu. Granice iz naslova višestruki su simbol, i ne protežu se samo po zemlji.

Veronika Santo, počela  je pisati fantastiku i znanstvenu fantastiku osamdesetih godina. Prva priča joj je objavljena u časopisu "Sirius". Dobitnica je nagrade "Sfera" za priču "Evici s ljubavlju". Priča "Vrt pramčanih figura" pobijedila je na natječaju za kratku priču magazina "Znak Sagite", a priča "Tri Laure" dobila je nagradu "Artefakt" udruge 3. zmaj iz Rijeke.

Devedesetih godina ne piše, ali se njene priče nastavljaju objavljivati u raznim časopisima i antologijama. Priča „Tragovi“ uvrštena je u antologiju hrvatske znanstvenofantastične novele „Ad Astra“. 

Ponovno se počinje baviti pisanjem 2005. godine objavljujući najviše u književnom časopisu za znanstvenu fantastiku "Ubik". Do sada je objavila dvije samostalne antologije priča u Hrvatskoj, jednu u Italiji, romane "Granice na vjetru", "Jedne noći, u šumi, koraci na stazi" i ”Venecijanski sat”.

Priče su joj uvrštene u više antologija, kako u Hrvatskoj i Srbiji, tako i u Italiji, neke od njih su nagrađivane. Priča „Duboke vode“ jedna je od pobjednika međunarodnog književnog natječaja “La Biblioteca di Babele” organiziranog pod pokroviteljstvom Sveučilišta u Torinu. Priče "Evici s ljubavlju" i "Uvijek nedjeljom" nagrađene su nagradom 'Sfera', a za priču "Tri Laure" dobila je nagradu Artefakt udruge 3. zmaj iz Rijeke. Priča "Vrt pramčanih figura" pobjednik je na natječaju za kratku priču časopisa Znak Sagite.

2017. godine roman "Granice na vjetru" dobio je nagradu Sfera.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.