U romanu "Gloria in excelsis" isprepliću se tri priče, odnosno tri pripovjedača pripovijedaju svoje sudbine. Osnovna priča je franjevačka priča iz osamnaestog stoljeća o bosanskom franjevcu samostana Sv. Katarine u Kreševu i ljetopiscu fra Marijanu Bogdanoviću koji u žanru ljetopisne kronike zapisuje trogodišnja zbivanja u i oko samostana. Drugi pripovjedač Željko Æurlin, pilot RAF-a koji je sudjelovao u bombardiranju Sarajeva 1945. govori o svom četveromjesečnom boravku u postratnom Zagrebu. Treća, sarajevska priča, zgusnuta je u nešto više od sat vremena 2. travnja 1945. i onoga što za savezničkog bombardiranja u Sarajevu proživljava ključar i čuvar skloništa Šimun Paškvan.

«...Probudio sam se dok je vani još bio mrak. Obukao sam se, uzeo ranac iz ormarića i u njega spremio teku u koju sam 1941. počeo voditi dnevnik, Cvjetiće svetog Franje, Mali katekizam i monografiju o Paulu Valéryju, svežanj pisama, fotografije i Terryjevu čuturu. Ostavio sam gaće, čarape, košulje, rezervnu uniformu i pilotsku jaknu. Te stvari mogle su pripadati bilo kojem vojniku. Na njima nema mojih tragova.Natočio sam gorivo u rezervoar, pomolio se i sjeo u avion. Sada negdje daleko, u drugoj vremenskoj zoni, gore visoko u krošnjama, sjede i stežu metalne kolutove, ustima proizvode zvukove avionskih motora, i spremaju se da polete piloti. Zagreb se bijeli u mračnim dubinama, i traje kratko, kao uzdah i izdah. Plove beskrajna zelena polja, s dva prsta treba uzeti modru nit koja je upletena u polja, povući je, pa će se oparati i taj džemper. Ruke zarobljenika su umjesto lisičinama sapete vunom, damskim pokretom dlanovi propuštaju nit, klupko se namotava, i sve će još jednom, Bože moj, krenuti ispočetka. Izranjaju i bubre, u nebo se kao koplja zabijaju mrke bosanske planine, i nestaju u magli. Gasim motore i ponirem prema snježnim vrhovima. Gledam u bijelo i naglas brojim: Jedan, dva, tri….”

Miljenko Jergović rođen je 1966. u Sarajevu. Živi u Zagrebu.

Romani: Buick Rivera (2002.), Dvori od oraha (2003.), Gloria in excelsis (2005.), Ruta Tannenbaum (2006.), Freelander (2007.), Srda pjeva, u sumrak, na Duhove (2007.), Volga, Volga (2009.), Otac (2010.), Roman o Kori­ni (2010.), Psi na jezeru (2010.), Rod (2013.), Doboši noći (2015.), Wilimowski (2016.), Herkul (2019.) i Vjetrogonja Babukić i njegovo doba (2021.)

Pripovijetke i druge proze: Sarajevski Marlboro (1994.), Karivani (1995.), Mama Leone (1999.), Inšallah, Madona, inšallah (2004.), mačka čovjek pas (2012.), Levijeva tkaonica svile (2014.), Sarajevo, plan grada (2015.), Nezemaljski izraz njegovih ruku (2016.), Selidba (2018.), Trojica za Kartal (2022.) i Rat (2024.)

Poezija: Opservatorija Varšava (1988.), Uči li noćas neko u ovom gradu japanski (1990.), Himmel Comando (1992.), Preko zaleđenog mosta (1996.), Hauzmajstor Šulc (2001.), Dunje 1983 (2005.) i Izabrane pjesme Nane Mazutha (2011.).

Članci, kolumne, eseji i prepiska: Naci bonton (1998.), Historijska čitanka (2001.), Historijska čitanka 2(2004.), Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu (2006.), Transatlantic Mail, sa Semezdinom Mehmedinovićem (2009.), Zagrebačke kronike (2010.), Pamti li svijet Oscara Schmidta (2010.), Muškat, limun i kurkuma (2011.), Tušta i tma, sa Svetislavom Basarom (2014.), Drugi krug, sa Svetislavom Basarom (2015.), Autobus za Vavilon (2017.), Imaginarni prijatelj (2022.) i Mudrost poraza, ludost pobjede (2023.)

Drama: Kažeš anđeo (2000.).

Miljenko Jergović dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagra­­da. Među njima su nagrade Mak Dizdar za mlade pjesnike, Stolac 1987., Goran za mlade pjesnike, Lukovdol 1988., Veselko Tenžera, za najbolju kolumnu na području Jugoslavije, Zagreb 1990., Ksaver Šandor Gjalski, Zabok 1994., Erich-Maria Remarque, Osnabrück 1995., Grinzane Cavour, Torino 2003., nagrada Društva književnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2004., nagrada Napoli, Napulj 2005., Meša Selimović, Tuzla 2007., nagrada grada Cassina, Cassino 2009., nagrada Fulvio Tomizza, Trst 2011., Angelus za najbolju knjigu srednjoeuropskog pisca, Wroclaw 2012., Stefan Mitrov Ljubiša, Budva, 2013., Njegoševa nagrada, Cetinje 2015., nagrada Prozart, Skopje 2017., nagrada Georg Dehio, Berlin 2018., Milovan Vidaković, Novi Sad 2018., Nagrada Kopernik Poljske kulturne udruge Mikolaj Kopernik, Zagreb 2018., Sveukrajinski rejting Knjiga godine 2019., u kategoriji prevedene beletristike, Kijev 2020., Premio Latisana per il Nord-Est, Latisana 2022., Počasna nagrada austrijskih nakladnika i knjižara za toleranciju u mišljenju i djelovanju, Beč 2022., nagrada Fric, Zagreb 2023. i nagrada Vilenica, Ljubljana 2024.

Djela su mu prevedena na bjeloruski, bugarski, češki, engleski, farsi, finski, katalonski, litavski, mađarski, makedonski, nizozemski, njemački, poljski, portugalski, ruski, slovački, španjolski, švedski, talijanski, turski i ukrajinski jezik.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.