Lydie Salvayre
U društvu sablasti
- Nakladnik: SysPrint
- Prijevod: Andrea Grgić Marasović
- 10/2008.
- 142 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789532322156
- Cijena: 10.62 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
“U društvu sablasti” je najhvaljeniji roman Lydie Salvayre, dobitnik nagrade Novembre, uvršten u najuži izbor za još dvije (Goncourt i Renaudot). Glasovi dviju protagonistica razračunavaju se s duhovima francuske kolaboracionističke prošlosti, a ujedno ubadaju u raznovrsna neuralgična mjesta francukog društva, tj. njegove nečiste savjesti.
Roman je ogledni uzorak autoričine koncepcije književnosti kao "posljednjeg mjesta otpora banalizaciji jezika, komercijalnim vrijednostima i jednoumlju".
“Proizašlo iz narcističkih devedesetih dvadesetog stoljeća, pisanje Lydie Salvayre je poput svježeg daška vjetra. Najznačajnija dva aspekta njezina rada su njezino pažljivo promatranje i njezin glas, točnije, način na koji ona vidi stvari i kako ih opisuje. Promatrajući suvremeno francusko društvo, Salvayre je prestravljena i zgranuta onime što vidi.
Probijajući se kroz službeni panglosovski diskurs koji na sva usta hvali francusko blagostanje i društveni napredak, ona primjećuje kulturu pogođenu raširenom otuđenošću, nejednakošću i institucijaliziranom brutalnošću. Prikazujući bez straha te fenomene u svojim romanima prisiljava čitatelja da se suoči s oblicima organizacije francuskog društva koje bi on možda radije previdio.
Njezino pisanje je precizno iznijansirano, ponekad komično, uporno zagrižljivo, i ironično beskompromisno. Ne nedostaje mu ništa osim obzirnosti, i ono predstavlja jednu vrstu angažirane književnosti koju nismo imali prilike vidjeti već dulje vrijeme jer, da budemo potpuno iskreni, prema kanonima našeg ukusa takvo pisanje nije smatrano modernim, nego duboko uznemirujućim” (Zarez, 209).
Lydie Salvayre rođena je 1939. rođena je u Francuskoj, kao dijete španjolskih republikanskih izbjeglica (od majke anarhistice i oca komunista). Salvayer iskreno razvija svoje političko uvjerenje. A možda i vlastitu marginalnu poziciju: kao dijete “stranaca” teško se na početku uklopila u francuski jezik i francusku kulturu.
Književnu je karijeru započela poprilično kasno, objavivši svoj prvi roman, La Déclaration (Deklaracija, 1990.), kad je imala četrdesetak godina. Nakon što je studij književnosti napustila kako bi se posvetila studiju psihijatrije, Salvayre je kao psihijatar godinama radila u Seine-Saint Denisu pokraj Pariza. Nema sumnje da iskustvo psihijatrije nadahnjuje njezino pisanje na nekoliko načina. Mnoge njezine knjige, poput “La Déclaration, La Vie commune” (Običan život, 1991.), “La Puissance des mouches” (Snaga muha, 1995.), “La Compagnie des spectres” (Društvo duhova, 1997.), “Quelques conseils utiles aux él?ves huissiers” (Nekoliko korisnih savjeta vježbenicima za dostavljača sudskih poziva, 1997.), “La Conférence de Cintegabelle” (Predavanje u Cintegabelleu, 1999.), te “Contre” (Kontra, 2002.), potpuno su monološki - čine ih opsesivni, neumoljivo dugi odlomci koje izgovaraju osobe na rubu živčanog sloma. Zaigrano preplećući knjiški i govorni jezik, retoriku i stilske figure, patetiku i grotesku, njezini romani najčešće uprizoruju obiteljske i profesionalne drame. Prevedeni su na dvadesetak jezika, doživjeli su brojne dramatizacije i ekranizacije, a diljem svijeta posvećuju im se studije.
Do sad su kod nas su prevedeni njezini romani “Običan život” (SysPrint, 2008.) i “Moć muha” Aora komunikacije, 2008.
Roman je ogledni uzorak autoričine koncepcije književnosti kao "posljednjeg mjesta otpora banalizaciji jezika, komercijalnim vrijednostima i jednoumlju".
“Proizašlo iz narcističkih devedesetih dvadesetog stoljeća, pisanje Lydie Salvayre je poput svježeg daška vjetra. Najznačajnija dva aspekta njezina rada su njezino pažljivo promatranje i njezin glas, točnije, način na koji ona vidi stvari i kako ih opisuje. Promatrajući suvremeno francusko društvo, Salvayre je prestravljena i zgranuta onime što vidi.
Probijajući se kroz službeni panglosovski diskurs koji na sva usta hvali francusko blagostanje i društveni napredak, ona primjećuje kulturu pogođenu raširenom otuđenošću, nejednakošću i institucijaliziranom brutalnošću. Prikazujući bez straha te fenomene u svojim romanima prisiljava čitatelja da se suoči s oblicima organizacije francuskog društva koje bi on možda radije previdio.
Njezino pisanje je precizno iznijansirano, ponekad komično, uporno zagrižljivo, i ironično beskompromisno. Ne nedostaje mu ništa osim obzirnosti, i ono predstavlja jednu vrstu angažirane književnosti koju nismo imali prilike vidjeti već dulje vrijeme jer, da budemo potpuno iskreni, prema kanonima našeg ukusa takvo pisanje nije smatrano modernim, nego duboko uznemirujućim” (Zarez, 209).
Lydie Salvayre rođena je 1939. rođena je u Francuskoj, kao dijete španjolskih republikanskih izbjeglica (od majke anarhistice i oca komunista). Salvayer iskreno razvija svoje političko uvjerenje. A možda i vlastitu marginalnu poziciju: kao dijete “stranaca” teško se na početku uklopila u francuski jezik i francusku kulturu.
Književnu je karijeru započela poprilično kasno, objavivši svoj prvi roman, La Déclaration (Deklaracija, 1990.), kad je imala četrdesetak godina. Nakon što je studij književnosti napustila kako bi se posvetila studiju psihijatrije, Salvayre je kao psihijatar godinama radila u Seine-Saint Denisu pokraj Pariza. Nema sumnje da iskustvo psihijatrije nadahnjuje njezino pisanje na nekoliko načina. Mnoge njezine knjige, poput “La Déclaration, La Vie commune” (Običan život, 1991.), “La Puissance des mouches” (Snaga muha, 1995.), “La Compagnie des spectres” (Društvo duhova, 1997.), “Quelques conseils utiles aux él?ves huissiers” (Nekoliko korisnih savjeta vježbenicima za dostavljača sudskih poziva, 1997.), “La Conférence de Cintegabelle” (Predavanje u Cintegabelleu, 1999.), te “Contre” (Kontra, 2002.), potpuno su monološki - čine ih opsesivni, neumoljivo dugi odlomci koje izgovaraju osobe na rubu živčanog sloma. Zaigrano preplećući knjiški i govorni jezik, retoriku i stilske figure, patetiku i grotesku, njezini romani najčešće uprizoruju obiteljske i profesionalne drame. Prevedeni su na dvadesetak jezika, doživjeli su brojne dramatizacije i ekranizacije, a diljem svijeta posvećuju im se studije.
Do sad su kod nas su prevedeni njezini romani “Običan život” (SysPrint, 2008.) i “Moć muha” Aora komunikacije, 2008.
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
