Draga Belo, Ti imaš snage da me dohvatiš od vremena na vrijeme na mojoj najslabijoj strani, a to je potpuno pomanjkanje svakog otpora spram Tebe…

Dragi Fric, Jesi li se već vratio s puta? I je li ovo ćutanje zlurado zlonamjerno i ako jest, molim zašto?

Pisma Bele i Miroslava Krleže, koja su jedno drugome slali iz europskih poštanskih ureda od Pariza do Irkutska i koja, rekao bi sam Krleža, "nisu ljubavna u običnom smislu, kako se već takva pisma pišu, ali su mogla imati 'ljubavni' karakter", čitaju se kao velika životna priča, ali i kao društveni roman vremena koje i dalje traje.

Stotinu pisama kronološki sabranih u ovome izdanju nije samo epistolarna rekonstrukcija romance iz ostavštine hiljada listova – pisama, razglednica, brzojava, poruka, kuverti, posjetnica – nastalih između ljeta 1918. i proljeća 1981, već u određenom smislu i krležološki obrat: priređivač Vlaho Bogišić, leksikograf i pisac, u Bilješkama i Rječniku imena prepisci Krležinih daje neophodni interpretativni okvir, s nizom novih i nepoznatih pojedinosti, sastavljen od neobjavljenih Krležinih tekstova, porodičnih pisama, vlastitih čitanja te biografskih portreta.

Čini se da je Miroslav Krleža, nakon svih ideoloških, političkih, literarnih i stilističkih istraga nad njegovim opusom, još uvijek biografska enigma pa bismo mogli reći da je "Bela, dijete drago", zapravo autobiografska knjiga Miroslava Krleže.

Miroslav Krleža rođen je 1893. u Zagrebu. Već je svojim prvim knjigama iz doba društvene i kulturne krize potaknute Prvim svjetskim ratom dospio u središte javne pozornosti, da bi njegovo opsežno i raznovrsno djelo do kraja XX. stoljeća steklo status najvažnijega opusa hrvatske književnosti. Ogledao se u gotovo svim žanrovima modernističkih poetika svoga doba, od avangardističkih drama (Kraljevo, Kolumbo) do romansirane društvene kronike (Zastave).

U nizu naslova, nakon novelističkoga ciklusa iz domobranskoga života "Hrvatski bog Mars" izdvajaju se drame o Glembajevima ("Gospoda Glembajevi", "U agoniji", "Leda"), romani "Povratak Filipa Latinovicza" i "Na rubu pameti", pjesnička zbirka "Balade Petrice Kerempuha", polemičke i esejističke knjige "Moj obračun s njima" i "Deset krvavih godina", zapisi o putovanju "Izlet u Rusiju" i "Davnim danima" te fragmenti "Dnevnika".

Poticao je kritičko preispitivanje vrijednosti i mitova, zagovarajući hrvatski kulturni izraz kao samorazumljiv i održiv u zajednici slobodnih naroda. Od 1950. vodio je Leksikografski zavod, koji se poslije njegove smrti, 1981. u Zagrebu, po njemu i zove. Krleža je bio poticajan sugovornik, njegove se opaske pamte i prepričavaju, a u marginalijama se i sam stopio s ambijentom čiji sudbinski okvir, za razliku od svojih osporavatelja, nije poricao.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.