Dok tražimo «izgubljene» početke univerzuma, svoje ograničenosti, svoga psihičkog identiteta i društvenoga konteksta, svoga jezika i povijesne vremenitosti, ta potraga, to «dugo putovanje u noć» nije neutralna. Kao što je Hegel znamenito naučavao, ona kazuje o sumraku. Ona naslućuje intuicije o nekoj primalnoj pogrešci. Ona manifestira ono što je, kao što sam pokušao naznačiti, najdublja od mnogih kriza ili revolucija koje proživljavamo: krizu glagolskog vremena futura. Utopijske, mesijanske, pozitivističko-meliorističke pretpostavljene «budućnosti», planirane u zapadnom naslijeđu od Platona do Lenjina, od Proroka do Leibniza, možda više nisu dostupne našoj sintaksi. Sada se osvrćemo na njih. One su spomenici za sjećanje, tvrdoglavo nas proganjaju poput kamenih lica s Uskrsnog otoka, na putu prema našem početku. Sada se sjećamo budućnosti koje su bile.

Dakle, u nekom smislu ova knjiga je «in memoriam» za izgubljene budućnosti i pokušaj da se razumije njihova pretvorba u nešto «bogato i čudno» (premda je «bogatstvo» vjerojatno pod sumnjom). U drugom smislu, želio bih razmotriti riječ i pojam «stvaranja» u trenutku kada su zapadna kultura i argument tako očarani izvorima. «Stvaranje» je kardinalno u teologiji, u filozofiji, u našim poimanjima umjetnosti, glazbe i književnosti. Moje istraživanje utemeljeno je na pretpostavci da je semantičko polje te riječi najaktivnije i najupitnije ondje gdje religijsko-mitološke pripovijesti o nastanku svijeta, na primjer u «Knjizi o postanku» ili u Platonovom «Timeju», ometaju naše pokušaje da razumijemo artikulirani nastanak filozofskih vizija i pjesništva.

Kako se pripovijesti o nastanku Kosmosa odnose prema onima koje kazuju o rođenju pjesme, slike ili melodije? Na koje načine su teološka, metafizička i estetička poimanja nastanka srodna ili pak divergentna? Zašto indoeuropski jezici omogućuju, pa čak i prizivaju rečenicu: «Bog je stvorio univerzum», dok prezaju pred rečenicom: «Bog je izumio univerzum»? Zamršena igra razlikovanja i preklapanja između «stvaranja» i «izumljivanja» slabo je istražena. Da li pomrčina mesijanskoga oslabljuje pojam filozofskog i poetskog stvaranja dok dekonstrukcijske i «postmoderne» teorije potkopavaju pojam «tvorca»? Ili, drastičnije rečeno: kakvu važnost pripisuje pojmu stvaranja izražajnih i izvedbenih oblika koje nazivamo «umjetnošću» i, kako vjerujem, «filozofijom», ako je teološka mogućnost, u širem smislu, bačena u koš za smeće. (...)

U ovoj studiji vratit ću se na ono što bi se moglo pokazati ne samo novim poglavljem, nego i promjenom jezika u gramatikama stvaranja.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.