Ivana Šojat izvanredna je pjesnikinja jer piše o sveopćem ljudskom trpljenju i životu kao dosuđenome egzistencijalnome i ontološkome porazu, koji nam se događa baš svaki dan u jednoj posve bagateliziranoj i ne samo hrvatskoj “stvarnosti”. Rezignantni tonovi ove poezije nisu nikakva patetična lamentacija nad (be)smislom egzistencije bio/strojnoga čovjeka hit et nunc, s preteškim ratnim i poratnim iskustvom, nego upravo iz toga bogatoga i autentičnoga životnoga iskustva (mladosti suočene s posvemašnjom destrukcijom i nasilnom, i ne samo ratnom smrću) usuđuje se pitati ono od čega sva ta recentna virtualna samoizmaštana carstva i brodovi luđaka bježe u još teže porobljavanje svakoga istinskoga životnoga iskustva, pa i svijesti o tragičnosti svega ljudskoga. (…)

Ljudi ne znaju šutjeti sjajan su stihopis kojemu se nećete, ako imate mudrosti i volje ovu knjigu pročitati (bar jednom) od početka do kraja, više ne moći vraćati. Jer, svatko tko još ima imalo talenta za čitanje izvan okvira masovnoga (ne)ukusa, u ovoj će knjizi naći bar dvadesetak onih kojima će se, pa makar i bolno, ali i katarzično vraćati. Ljudi ne znaju šutjeti, ali znaju brbljati, posve suprotno od onoga što im je Wittgenstein ponudio na kraju svojega Tractatusa Logico-Philosophicusa. A tamo piše: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.” I premda je danas znaju citirati i malo talentiraniji štićenici bilo kojega europskoga vrtića iz predškolske grupe, valja uvijek o njoj iznova promišljati. Posebno ako se bavite pjesništvom, jedinim ljudskim razobličenjem te vječite šutnje.

Delimir Rešicki

Ivana Šojat rodila se 26. veljače 1971. u Osijeku. Već dvadeset godina aktivno se bavi književnim prevođenjem za najprestižnije hrvatske nakladnike. Osam je godina pjevala alt u opernome zboru HNK u Osijeku, gdje je već deset godina urednica kazališnih izdanja. Od 2003. je članica Društva hrvatskih književnika.

Kao pjesnikinja, esejistica, prozaistica i romansijerka, iza sebe ima devetnaest ukoričenih naslova: pet zbirki poezije (Hiperbole, Uznesenja, Utvare, Sofija plaštevima mete samoću i Ljudi ne znaju šutjeti), zbirku eseja "I past će sve maske", četiri zbirke novela (Kao pas, Mjesečari, Ruke Azazelove i Emet), šest romana (Šamšiel, Unterstadt, Ničiji sinovi, Jom Kipur, Ezan i Štajga ili put u maglu) te roman za mlade "Zmajevi koji ne lete" kao i slikovnice "Heliot, zmaj gnjezdaš" i "Selina i mrakovi" koja uskoro izlazi u prijevodu na kineski jezik.

Godine 2016., 2018. i 2019. njezine kratke priče "Hrabrost", "Vilinjska kosa" i "Ponori" nagrađene su prvom, odnosno drugom nagradom za kratku priču "Ranko Marinković" Večernjeg lista. Dramatizirala je Kozarčevu pripovijetku "Tena", a njezina je dramatizacija pod naslovom "Lipa si, Teno!" 2009. izvedena  na noćnoj sceni HNK u Osijeku. Godine 2015. u ZKM-u je premijerno izvedena njezina duodrama "Elza hoda kroz zidove", koja je iste godine proglašena Najboljim novim dramskim tekstom, te ovjenčana nagradom portala Teatar.hr. Za cjelokupan umjetnički rad i promicanje hrvatske kulture u zemlji i inozemstvu 2016. je odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.