"Ljudi mirišu na ono što drže u rukama, što jedu i piju, na ono čime se bave. Mama miriše na papir i kremu za ruke, onu u bijeloj tubi sa zelenim čepom, ljeti ponekad miriše na znoj i prašinu. Ne znam otkuda taj miris prašine. Mama radi u nekakvom uredu, zbraja i oduzima, množi i dijeli nekakve brojke o kojima ponekad priča starom kod kuće, kad je nešto iživcira. Zamišljam je kako u tom svom uredu po cijeli dan samo premeće papire po rukama, zato i miriše na njih. Stari, tata miriše na žice, na struju koja miriše kao zrak nakon grmljavine. Mama mi se nasmijala kad sam joj jednom rekao da zrak za oluje miriše na struju. „To miriše kiša na asfaltu”, rekla je, no ja sam i dalje uvjeren da to miriše struja, da stari miriše na struju kad se vrati s posla. I na pivo miriše nakon posla. Uvijek kaže da je popio samo dva s kolegama iz Elektre, da se opusti. Kad nešto slavi, nešto, bilo što, onda stari zna zaudarati i na rakiju. Mamina mama, baka Marica miriše na šećer, na kolače i pekmeze koje peče, ali i na zeleno, na sve cvijeće koje ima u svom vrtu. Mamin tata, djed Ante miriše na drvo i čavle, što je čudno jer odavno već ne izrađuje stolce i stolove, jer je u mirovini. No miriše na vodu kojom baki ljeti navečer zalijeva vrt, kao i na novine koje uvijek čita i križaljke koje rješava. Tatina mama, baka Zdenka miriše na rajčicu koju kuha i od nje pravi sok, na bazgu od koje također pravi sok. Miriše na još nešto što ne znam kako bih nazvao. Možda je to tuga. Još nisam siguran kako tuga miriše. Možda miriše na baku Zdenku, koja je davno ostala bez tatina tate, svog muža, s kojim baka razgovara kad mu na Sve svete odemo na grob. Baka stoji pred nadgrobnom pločom s imenom djeda Stjepana i priča mu što se sve u obitelji događalo između dvaju njezinih posjeta. Tužno mi je slušati je, pa se na groblju uvijek trudim misliti na nešto drugo. Ponekad mi to i pođe za rukom. Najčešće ne. Najčešće na groblju samog sebe pitam zašto roditelji djeci daju svoja imena, jer zbog toga mi u obitelji za djeda kažemo pokojni Stjepan, a za mog oca samo Stjepan."

Ovo je priča o prijateljstvu, odrastanju, pubertetu, iskušenjima i unutarnjim borbama dvaju dječaka na putu sazrijevanja. Ovo je priča o dvojici prijatelja, Jakovu i Marku, čije prijateljstvo dolazi na kušnju nakon jednoga nenadziranog tinejdžerskog rođendana, koji završava u bolnici, na odjelu pedijatrije, ispumpavanjem zbog trovanja alkoholom. Ovo je priča o ispitivanju snage prijateljstva Jakova i Marka te o izazovima koje im nameće odrastanje i potreba za dokazivanjem odraslosti. Ovo je priča i o njihovim obiteljima i obiteljskim dinamikama – o odnosima sinova, majki i očeva te o njihovim međusobnim očekivanjima i neispunjavanjima tih očekivanja. Ovaj roman donosi isječak iz suvremene adolescentske svakodnevice, obilježene tjeskobom, bijesom i različitim frustracijama, čita se u jednome dahu i sugerira više snažnih poruka i pouka djeci, mladima i odraslima.

Ivana Šojat rodila se 26. veljače 1971. u Osijeku. Već dvadeset godina aktivno se bavi književnim prevođenjem za najprestižnije hrvatske nakladnike. Osam je godina pjevala alt u opernome zboru HNK u Osijeku, gdje je već deset godina urednica kazališnih izdanja. Od 2003. je članica Društva hrvatskih književnika.

Kao pjesnikinja, esejistica, prozaistica i romansijerka, iza sebe ima devetnaest ukoričenih naslova: pet zbirki poezije (Hiperbole, Uznesenja, Utvare, Sofija plaštevima mete samoću i Ljudi ne znaju šutjeti), zbirku eseja "I past će sve maske", četiri zbirke novela (Kao pas, Mjesečari, Ruke Azazelove i Emet), šest romana (Šamšiel, Unterstadt, Ničiji sinovi, Jom Kipur, Ezan i Štajga ili put u maglu) te roman za mlade "Zmajevi koji ne lete" kao i slikovnice "Heliot, zmaj gnjezdaš" i "Selina i mrakovi" koja uskoro izlazi u prijevodu na kineski jezik.

Godine 2016., 2018. i 2019. njezine kratke priče "Hrabrost", "Vilinjska kosa" i "Ponori" nagrađene su prvom, odnosno drugom nagradom za kratku priču "Ranko Marinković" Večernjeg lista. Dramatizirala je Kozarčevu pripovijetku "Tena", a njezina je dramatizacija pod naslovom "Lipa si, Teno!" 2009. izvedena  na noćnoj sceni HNK u Osijeku. Godine 2015. u ZKM-u je premijerno izvedena njezina duodrama "Elza hoda kroz zidove", koja je iste godine proglašena Najboljim novim dramskim tekstom, te ovjenčana nagradom portala Teatar.hr. Za cjelokupan umjetnički rad i promicanje hrvatske kulture u zemlji i inozemstvu 2016. je odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.