Jacques Derrida
O apokaliptičnom tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji
- Nakladnik: Izdanja Antibarbarus
- Prijevod: Mario Kopić
- 08/2009.
- 88 str., meki uvez
- ISBN 9789532490855
- Cijena: 10.49 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Sa spisom Immanuela Kanta "O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji".
Ovaj ogled Jacquesa Derride, jednog od najvećih filozofa druge polovice 20. stoljeća, rasprava je s Kantovim spisom sličnog naslova iz 1796. godine "O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji". Posrijedi je ton, najprije kod Kanta, potom kod Derride.
Kant piše o stanovitom podignutom, uzvišenom ili povišenom, gospodskom tonu koji je filozofija u novije vrijeme, to jest krajem 18. stoljeća, prihvatila ili se njime poslužila kako bi govorila o "posljednjim stvarima" istine, o istini na "posljednjem sudu". Filozofi su počeli govoriti kao znalci istina o posljednjim stvarima života, a ne kao skromni istraživači tih istina. Podižu glas, ton, prave se otmjeni, a otmjenost zapravo nemaju: zato su prevaranti. Ali i više od toga: kao inicijatori zanesenjačke vizije, entuzijastičkog ili egzaltiranog gledanja čine nešto što je smrt svakoj filozofiji.
No, zapaža Derrida, filozofska neutralizacija tona i sama je jedan ton. Barem jedan ton. Derrida se u ovom sad već legendarnom spisu pita: što je neki ton – "manira", "stil" – u filozofiji? Odazivajući se na svoj ogled o Nietzscheu, Derrida naglašava da je pitanje tona uvijek u svezi s načinima ispitivanja istine, istine u filozofiji. Filozofija bi se u svojoj istini morala izložiti tom tonu, kao "posljednjem sudu", sudu svojega govora, glasa, pisma: ona je tekst te izloženosti.
Ovaj ogled Jacquesa Derride, jednog od najvećih filozofa druge polovice 20. stoljeća, rasprava je s Kantovim spisom sličnog naslova iz 1796. godine "O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji". Posrijedi je ton, najprije kod Kanta, potom kod Derride.
Kant piše o stanovitom podignutom, uzvišenom ili povišenom, gospodskom tonu koji je filozofija u novije vrijeme, to jest krajem 18. stoljeća, prihvatila ili se njime poslužila kako bi govorila o "posljednjim stvarima" istine, o istini na "posljednjem sudu". Filozofi su počeli govoriti kao znalci istina o posljednjim stvarima života, a ne kao skromni istraživači tih istina. Podižu glas, ton, prave se otmjeni, a otmjenost zapravo nemaju: zato su prevaranti. Ali i više od toga: kao inicijatori zanesenjačke vizije, entuzijastičkog ili egzaltiranog gledanja čine nešto što je smrt svakoj filozofiji.
No, zapaža Derrida, filozofska neutralizacija tona i sama je jedan ton. Barem jedan ton. Derrida se u ovom sad već legendarnom spisu pita: što je neki ton – "manira", "stil" – u filozofiji? Odazivajući se na svoj ogled o Nietzscheu, Derrida naglašava da je pitanje tona uvijek u svezi s načinima ispitivanja istine, istine u filozofiji. Filozofija bi se u svojoj istini morala izložiti tom tonu, kao "posljednjem sudu", sudu svojega govora, glasa, pisma: ona je tekst te izloženosti.
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
