Pjesnici znaju: prvo smo djelatni, a onda kontemplativni.
Vječni pokret otpora, osobito u kamena, beskrušna vremena. Prodiru onkraj sveopće "slijepe pjege", misle ono što misliti se ne može, snobdiju onda kad drugi utrnu.
Snobdije, poput Jendrička, ne traže priznanje, nego razumijevanje: čitatelja koji će prepoznati,
osjetiti to kamenje od kojega grade svoj betel; čitatelje koje u njihovoj potrazi za smislom noću mori krušna glad. (...)

Viktor Frankl je rekao: “osjećaj može biti mnogo ‘istančaniji’ nego što razum može biti ‘oštrouman’” i to je ono što tražim(o) u pjesništvu: da nam posreduju/posvještavaju ona istančana stanja/osjećanja koja nikakvom oštroumnošću ne možemo dokučiti. Jendričko zatravljuje upravo takvim stihovima: on se ne libi koketirati s Nečastivim, suočiti se s ontološkim mrakovima, razuditi emocije – uzvišene i mračne, prokazati strah, otkriti Bogu snomorice, viknuti živima tugu i tjeskobu, zamjeriti se licemjerima vremena i šmirantima života, upornošću onih koji nemaju što izgubiti posegnuti za onim vječnim Onkraj.

Nema tu oholosti ili nedajbože dodvoravanja, nego prije poniznosti u potrebi da se spozna. Ne živi u prošlosti, prihvaća život onakvim kakav jest, ali njegovi moralni imperativi ne dopuštaju mu da odustane: ni od sebe, ni od svog poziva: da mu je materinji jezik oruđe za suosjećanje, za samospoznavanje i poštovanje spram Života, dostojanstvenog. (...)

U svih šest zbirki, iz kojih je načinjen odabir, pjesnik posjeduje jednaku snagu izričaja, varira zapitanost nad istim pitanjima, očituje dojmljivu osviještenost u pogledu svoga poziva. Snažna svijest o stihu kao nositelju vlastita etosa i stvaralačkog erosa, obuzdava bujicu misli, slijedi drugi glas (druga strana zbiljnosti, kako je naziva Paz, “Drugi glas nije glas s druge strane groba: to je glas čovjeka koji spava na dnu svakog čovjeka.”).

No, nije odustao od svojih ideala, koliko god to vremenu bilo mrsko, smatralo se slabošću, čak i nemoći. Ipak, pjesnik je i mjera svoga vremena, stihuje “kronike duše”. On je oruđe svoga jezika.

Izabrala, uredila i pogovor napisala Jadranka Pintarić.

Slavko Jendričko (rođen 1947. u Komarevu), jedan je od produktivnijih hrvatskih pjesnika, čiji opus broji dvadesetak pjesničkih zbirki i knjigu političkih eseja. Uvrštavan je u antologije, panorame i zbornike. Uređivao "Riječi", časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak.

Dobitnik Nagrade Grada Siska za doprinos unapređenju kulturnog identiteta Grada (2000.), Plakete sv. Kvirina za ukupan doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji (2006,)., orden Povelja Visoka žuta žita za životno djelo, Drenovci, 2011., dobitnik nagrade “Tin Ujević” za 2014. za zbirku pjesama „Evolucija ludila”, Nagrade Grada Siska kao godišnje nagrade za 2014. godinu, te Nagrade Sisačko-moslavačke županije za životno djelo 2014.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.