Ne morate se slagati s Petkovićem, ali valja mu priznati metodu: njegov književni ukus je (i postat će) historijski - na početku tisućljeća i u sljedećem desetljeću zapisan je kao arbitar pjesničkog umijeća. Sviđalo se to nama ili ne.

Ako je prvi svezak Harterija bio, recimo, prozodijski izbor, drugi je obilježen duhom posttranzicije: demokratičan. Prevedeno: to što ste objavili, bit će i zabilježeno. Pamćenje u nas je kratko i stalno iznova počinje od nekog novog datuma, ali u pjesništvu okrutno pamti: niste prvi! A, bogme, još manje jedinstveni. Latite li se stiha, mjerit će vas s pretečama, ali i s vama samima prethodnima.

No, ne brinite: (od)uvijek je bilo pjesnika koje su voljeli povjesničari, a ne i kritičari. A publiku ionako nitko ništa ne pita: ona je ili u stanju trajne nevinosti ili ne postoji. Danas je životni vijek publike (čitaj: moda) kraći od života najboljeg pjesnika (čitaj: umro mlad izgarajući u poeziji i neshvaćen). Usto, pjesnici danas žive dovoljno dugo da proniknu u ukus publike (čitaj: medija).

Kritičar Petković piše dovoljno dugo da ga se ne može optužiti za nerazumljivost - taj uljuđeni govor već je trebao steći i sljedbenike. Njegova estetika nije zatvorena, ni isključiva, ali uvi¬jek će preživjeti u fusnoti.

Zato izbor tekstova u ovom svesku nema fusnota: u prvom dijelu su kritike prema abecednom redu autora pjesmotvora, u drugom su antologije i izbori, a u trećem ono što smo radno zvali “funny texts” pa ih je pri kraju sklapanja knjige, autor naslovio parafrazirajući naslove Nietzscheovih djela. Tekstovi nisu “ištipani” ni jezično ni redaktorski, a verzije duže od objavljenih namjerno nisu obilježene: u pjesnika i rodbine izazvat će smiješak, u profesionalna čitatelja znatiželju.

Ovaj svezak može biti vodič kroz hrvatsko pjesništvo drugog desetljeća trećeg tisućljeća, ali ne pretendira biti svetim pretkazanjem njegove cjelokupne slike. Utoliko koliko jest, laska publici; utoliko koliko nije, na dušu je kritike. Naposljetku, na dušu pjesnika kojima je u poslanju da dovode u sumnju sve, pa i vlastitog kritičara.

Jadranka Pintarić

Nikola Petković (Rijeka, 20. svibnja 1962.), hrvatski književnik, sveučilišni profesor, književni kritičar i publicist. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirao je i doktorirao u Sjedinjenim Američkim Državama i predavao na više tamošnjih sveučilišta. Od 2003. predaje na Filozofskom fakultetu u Rijeci gdje je profesor na Odsjeku za filozofiju i Odsjeku za kulturalne studije. Predaje na postdiplomskom studiju komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i na postdiplomskom studiju Identiteti Europe Fakulteta političkih znanosti. Predsjednik Hrvatskog društva pisaca od 2011. do kraja siječnja 2018.

U književnosti se javio 1980-ih s generacijom okupljenom oko časopisa Quorum koja se formirala na principima individualnosti, teorijske osviještenosti i intermedijalnosti. Objavljuje u domaćim i inozemnim listovima, zbornicima i književnim časopisima.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.