Boris Domagoj Biletić u trima knjigama zajedničkoga naslova „Istarsko troknjižje“ oblikuje zanimljivo i poticajno štivo koje se odlikuje visokom kritičkom sviješću i kvalitetom, zrelošću i ozbiljnošću. Istra je, kao što bi rekao njegov slavni zemljak Matija Vlačić Ilirik, za Biletića dulcissima patria, koju on promatra „očima duše“ (Hamlet). Dapače, njegov uvijek posebno nadahnut diskurs o Istri - koja je u doslovnom i prenesenom smislu riječi patrimonium, ono što smo baštinili od očeva kao vlastitu, suštinsku, identitetsku, intelektualnu, duhovnu i humanističku popudbinu - kao da u potpunosti razotkriva autora samog, njegovu dušu i njegovu, možemo reći, zapravo sudbinsku preokupaciju, jer ono o čemu pišemo uvijek i prije svega otkriva nas same.

"Istarsko troknjižje", a u tome sklopu i ova prva knjiga „Vodeća imena 20. stoljeća“, u simboličkom smislu predstavlja najnoviji pokušaj sređivanja „književnih računa“ između naše najzapadnije pokrajine i cjeline Hrvatske, s jasnim ciljem da to što je baštinjeno ostane ne samo trajno prisutno u okvirima nacionalne kulture, nego i kritički valorizirano na objektivan način, staloženo, jasno i primjereno suvremenome povijesnom trenutku.

Boris Domagoj Biletić (Pula, 22. ožujka 1957.), hrvatski pjesnik, esejist, književni kritičar, antologičar, publicist, polemičar, prevoditelj, kulturni djelatnik, urednik i nakladnik, danas jedno od najistaknutijih imena suvremenoga hrvatskog pjesništva i među vodećim imenima hrvatske književnosti u Istri.

Osnovno i srednje obrazovanje (gimnaziju) i Pedagošku akademiju završava u rodnome gradu; zatim diplomira i magistrira s temom iz suvremene hrvatske književnosti na današnjemu Odsjeku za kroatistiku i južnoslavenske filologije Filozofskoga fakulteta Sveučilita u Zagrebu. Doktorirao je na istom fakultetu. Živi i stvara u Puli, a u Rovinju je ravnatelj Gradske knjižnice “Matija Vlačić Ilirik”.

Prvim zapaženijim književnim prilozima javlja se u pulskome časopisu “Istarskom borcu” / “Iboru” (zabranjenom 1980.) . Od druge polovine sedamdesetih godina 20. st. u domaćoj i stranoj periodici objavljuje pjesme, književne kritike, oglede, studije i prijevode s talijanskoga i njemačkog jezika. Poezija mu je izvođena i na Trećemu programu Hrvatskoga radija u emisiji Poezija naglas. Sa slikarima Zdravkom Milićem (Mala lirska kronika, 1989.) i Brunom Mascarellijem (Istarski rukopisi - Caligrafie istriane, 1998.) suautor je dviju grafičko-pjesničkih mapa.

Uvršten je u domaće i strane antologije hrvatskoga pjesništva: “Hrvatsko pjesništvo Istre 19. i 20. stoljeća - Istarska pjesmarica” (Pula 1989.) autorice Mirjane Strčić, “U ovom strašnom času” (Split 1992., Zagreb 1994.) Ante Stamaća i Ive Sanadera, “Żywe źradla” (Warszawa / Poljska 1996.) Łucje Danielewske, zatim “Mila si nam ti jedina...” (Zagreb 1998.) Josipa Bratulića - Stjepana Damjanovića - Vinka Brešića - Božidara Petrača..., “Hrvatska uskrsna lirika: od Kranjčevića do danas” (Zagreb 2001.) Božidara Petrača, “Antologija hrvatskoga pjesništva: od davnina pa do naših dana” (Zagreb 2007.) Ante Stamaća, i u mnogim drugima, te u književnim leksikonima i panoramama. Notiran je u povijesnome pregledu “Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća” Miroslava Šicela (Zagreb 1997.) i “Povijesti hrvatske književnosti” Dubravka Jelčića (Zagreb 2004.). Zastupljen u "Hrvatskoj književnoj enciklopediji" i "Enciklopediji Matice hrvatske".

Pojedine pjesme i veće pjesničke cjeline prevedene su mu na petnaestak svjetskih jezika.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.