Rukopis Franza Kafke ne nosi nikakav naslov. U razgovoru ga je on obično nazivao svojim «američkim romanom», a poslije, prema zasebno objavljenom prvom poglavlju (1913) jednostavno «Ložačem». Na tom je djelu radio s beskrajnim užitkom, većinom navečer i do kasno u noć. Na stranicama rukopisa ima, začudo, vrlo malo ispravaka i križanja. Kafka je dobro poznavao sebe i u razgovoru je često isticao da je taj njegov roman puniji nade i »svjetliji« od svega ostalog što je napisao.

Potpuno neočekivano Kafka je iznenada prestao raditi na ovom romanu. Ostao je nedovršen. Iz razgovora s njim znam da je nedovršeno posljednje poglavlje o »prirodnom kazalištu u Oklahomi«, čiji mu je početak bio posebno drag pa ga je ganutljivo lijepo i čitao, trebalo biti završno poglavlje u Knjizi i da je trebalo zvučati pomirljivo.. Smiješeći se, Kafka je zagonetnim riječima nagovješćivao da će njegov mladi junak u tom »gotovo beskrajnom« kazalištu, kao nekom rajskom čarolijom, ponovo pronaći zvanje, slobodu, oslonac, pa čak i svoj zavičaj i roditelje.

Jasno je da je ovaj roman u unutarnjoj vezi s «Procesom» i «Dvorcem» kojima (kronološki) prethodi. To je «trilogija o osamljenosti» koju nam je Kafka namro. Osnovna je tema otuđenost, izoliranost među ljudima. Situacija optuženika u «Procesu» - status nezvanog gosta i tuđinca u «Dvorcu» - bespomoćnost neiskusna mlaca u raspomamljenoj «Americi» - to su tri osnovne činjenice, čije tajanstveno zajedništvo izbija Kafkinom umjetnošću jasno i simbolično na vidjelo, ali uvijek bez ikakvog uobičajenog jezika simbola i u najjednostavnijem izrazu zbilje.

I tako ta tri romana postaju uzajamno razumljivi, upućuju na jedno te isto srce. U sva tri romana riječ je o uklapanju pojedinca u ljudsku zajednicu, a budući da se radi i o najvišoj pravdi, istodobno je riječ i o uklapanju pojedinca u kraljevstvo Božje.
Max Brod, 1927.

Franz Kafka smatra se ključnom figurom svjetske književnosti 20. stoljeća. Rođen je 3. srpnja 1883. godine u Pragu, u obitelji dobrostojećih njemačkih Židova. Tijekom života objavio je niz kraćih i duljih pripovijetki, poput "Preobražaja" (1915.), i romane "Proces" (1925.), "Dvorac" (1926.) i "Amerika" (1927.). Kafkina djela prikazuju sivu i banalnu svakodnevnicu kao enigmatsku i alogičnu zbilju ispunjenu strepnjom, u kojoj su likovi, pritisnuti osjećajem krivice i zbunjenosti, neprestance izloženi prijetnji birokratskih sila kojima ne mogu dokučiti izvor ni motiv.

Onemoćao zbog pogoršanja tuberkuloze grla, koja je u ono doba bila teško izlječiva, preminuo je 3. lipnja 1924. godine u sanatoriju Kierling kraj Beča, u 41. godini života.

Kafka je pisao na njemačkom jeziku, a njegov nezamjenjivi i vizionarski književni opus ubraja se u vrhunce moderne književnosti. Utjecao je na niz svjetskih i europskih pisaca, poput Jorgea Luisa Borgesa, Alberta Camusa, Samuela Becketta, ali i Jonathana Franzena i Lászla Krasznahorkaija. O važnosti ovog autora možda najbolje govore svima znani epiteti kafkijanski i kafkaeskno koji opisuju tjeskobu, apsurd življenja i otuđenje modernog čovjeka.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.