Zamislimo rat, zamislimo dva dugačka rova, jedan nasuprot drugom, puna ljutih vojnika s prašnjavim kacigama i puškama. Ti vojnici su pisci, takozvani ljevičari i desničari, uljuljkani u sigurnost i ispravnost svojih stajališta. Zamislimo livadu, ničiju zemlju između, na kojoj iznad rijetkoga cvijeća leti nestašni bijeli leptir. Hoće li vojnici primijetiti leptira? Naravno da neće. Oni će možda zapaziti kakva zalutala vola koji se može primamiti u rov i onda pojesti, ili pak kakva špijuna koji brzo pretrčava na neprijateljsku stranu...

Eto, na taj način tumačim kontekst u koji padaju knjige Sanje Lovrenčić... Sklonost prema fantastici, snovitost, nadrealna kafkijanska atmosfera, suspense i nevjerojatna lakoća kojom rečenice Sanje Lovrenčić liježu na papir, prisilit će suptilnijega čitatelja da knjigu pročita za jedno poslijepodne i da je zaklopi sretan, tražeći još priča.
Rade Jarak

Sanja Lovrenčić (1961) objavila je knjige pjesama "Insula ducamara" (1987), "Skrletne tkanine" (1994), "Upute šetaču u vrtu sa zborovima" i "U slobodnoj četvrti" (2002). Autorica je knjiga priča za djecu "Esperel – grad malih čuda" (1994), "Kuća iznad čudovišta" (1996) i "Četiri strasna Fufoždera i jedan Fufić" (2001, nagrada Grigor Vitez), zbirki kratkih proza "Wien Fantastic" (1998), "Portret kuće" (2002) i "Dvostruki dnevnik žene sa zmajem" te romana "Kolhida (2000), "Savršen otok" (2002) i "Klizalište" (2005). Među utemeljiteljima je umjetničke organizacije Autorska kuća u kojoj je 2004. objavila knjige za djecu "Bajka o Sigsmundi i Krpimiru" i "Godina bez zeca". Bavi se prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog.

Sanja Lovrenčić (Knin, 1961), književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama "Insula dulcamara". Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu "Rijeka sigurno voli poplavu" dobila je nagradu Kiklop za najbolju knjigu pjesama 2007. godine.

Autorica je zbirki kratkih priča "Wien Fantastic", "Portret kuće" i "Zlatna riba i istočni Ariel", romana "Dvostruki dnevnik žene sa zmajem", "Klizalište", "U potrazi za Ivanom" (nagrada "Gjalski" 2007), "Martinove strune / Martins Seiten" (Literaturpreiss SMSK 2008.), "Ardura" (2012), "Vješanje kradljivaca ovaca", roman (2015) i "Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost" (2018). Autorica je fantastične trilogije "Zmije Nikonimora" te dviju zbirki autobiografskih zapisa: "Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih" (2017.) i "Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti" (2020.)

Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča "Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić" dobila je nagradu "Grigor Vitez".

U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama. Triput je sudjelovala u radu međunarodnog žirija festivala Prix Europa u Berlinu. Kao suradnica III. programa Hrvatskog radija izabrala, prevela i priredila niz tekstova s područja svjetske književnosti.

Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod zbirke kratkih priča "Kuća duhova" Virginije Woolf dobila nagradu "Kiklop" 2012.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.