Novi roman Veljka Barbierija je nova je romansirana biografija cara Dioklecijana posljednjeg rimskog Gospodara i Boga, prepričana, uz mnoštvo novih podataka iz njegova života, na iznimno književan način. Iako je i prvi roman "Dioklecijan" naišao na dobar odjek kako kod kritike, tako i kod čitatelja, a dobio je i prestižnu nagradu Matice Hrvatske »August Šenoa - za najbolju knjigu 2006. godine«, prema riječima samog autora upravo nedostatak književne fabulacije i razmjerna neujednačenost između povijesnih činjenica i pripovijedanja, koje su pomalo potisnule literarni naboj careve biografije, potaknuli su ga na, u našoj novijoj književnosti, neuobičajen pokušaj da se upusti u pustolovinu pisanja novog romana s istom temom i o istoj osobi.

Pa ipak, ma koliko bio neuobičajen u nas, u europskoj književnosti spisateljski nagon da se dublje osmisli vlastito djelo nije usamljena pojava. Samo je Robert Graves napisao i objavio tri inačice romansirane biografije o caru Klaudiju pod različitim imenima, a slavna Margarete Yourcenard svoje je "Hadrijanove memoare" pisala i objavljivala čak četiri puta kako sama piše u pogovoru tom svom najpoznatijem romanu i djelu. Da lakoma madam Camus nije posthumno objavila "Sretnu smrt", nikad ne bismo saznali da je znameniti Camusov "Stranac" imao prethodnu verziju s kojom je autor bio toliko nezadovoljan da je odlučio nikad ga ne objaviti. Tek iz Goetheove i Schillerove prepiske doznajemo kako su izgledale prve verzije "Fausta" i "Razbojnika" i koliko su autori bili nezadovoljni s njima.

Na tom tragu i Barbierijev je "Dioklo" novo književno djelo, obogaćeno mnoštvom zapleta i novih obrata u samoj strukturi romana te se u poplavi suvremenih romana svakodnevice izdiže kao pravi književni odgovor na sve prisutniju žurnalizaciju naše književnosti i kao iskreni povratak onoj vječnoj odrednici svake istinske proze, umijeću pripovijedanja.

***

Veljko Barbieri (Split, 1950.) završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a studirao je na Filozofskom fakultetu. Poznati je prozaik (brojni romani, zbirke pripovijedaka, zbirke eseja), autor kazališnih, radijskih i televizijskih djela, od kojih su neka (posebice roman "Epitaf carskoga gurmana") prevedena na nekoliko svjetskih jezika, a zastupljen je u domaćim i stranim antologijama proze. Tridesetak godina suradnik je raznih hrvatskih i talijanskih časopisa, a posljednjih godina i slovenskih. Uz seriju o hrani na TV-u i pišući kolumnu u tjedniku Nacional inspirirao se za "Kuharske kanconijere" u tri knjige, uspješnice hrvatske gastroliterature (nagrađene u Švedskoj), a na Sajmu kniga u Barceloni njegova zbirka pripovijedaka "134 male priče o hrani" proglašena je pobjednikom u konkurenciji književnosti o hrani iz Hrvatske.

Veljko Barbieri rođen je 1950. u Splitu. Maturirao je na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Na Filozofskome fakultetu zagrebačkoga Sveučilišta studirao je filozofiju i španjolski jezik. Autor je bogata i raznovrsna opusa: pripovijedaka, romana, eseja, kazališnih, radijskih i televizijskih dramskih dijela. Član je Društva hrvatskih književnika i Zajednice hrvatskih umjetnika od 1974. otkad djeluje kao profesionalni književnik.

Proza mu je, u više izdanja, prevedena na engleski, njemački, talijanski, francuski, mađarski, nizozemski, poljski i češki jezik. Od njegovih kolumni u tjedniku Nacional nastali su i "Kuharski kanconijeri I-IV.", bestselleri hrvatske gastroliterature objavljeni do sada u nekoliko izdanja i na nekoliko jezika. Njegova zbirka pripovijedaka "134 male priče o hrani" na sajmu knjiga u Barceloni 2003. proglašena je najboljom u konkurenciji književnosti o hrani. U veljači 2005. u švedskome Grythamu, "Kuharski kanconijeri" podijelili su prvu nagradu za najbolju knjigu o Sredozemlju.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.