Za razliku od historijskih studija, autor polazi od fenomena Hitlera u popularnoj kulturi (šećer s vicom o Hitleru u Lici, filmovi i komedije o Hitleru, itd.), preko čega dolazi do simptoma koji svako današnje pojavljivanje njemačkog vođe predstavlja. Iza viceva o Hitleru se primjerice i dalje krije suočavanje s prošlošću, a preko toga autor dolazi do "pitanja krivnje" Karla Jaspersa i današnjeg statusa nacionalsocijalizma.

Glavna je teza knjige da Hitler kao fenomen predstavlja simptom krivnje, traume, repeticije zločina, ideologije, itd. Veći dio rukopisa u tom je smislu usredotočen na promišljanje ideologije nacizma u suvremenom kontekstu, gdje se onda pokazuje kako se "amerikanizacijom" Holokausta legitimiraju vojne intervencije (usporedba Srebrenice s Auschwitzom dovela je, ako već ne do sprječavanja masakra u Bosni, do intervencije na Kosovu i Beogradu) ili kako muzealizacija zločina (spomen područje u Jasenovcu, Židovski muzej u Berlinu) također nije lišena ideologije.

Neizostavno mjesto ovdje ima Theodor Adorno i njegova tvrdnja o nemogućnosti poezije nakon Auschwitza čemu autor suprotstavlja poeziju Paula Celana i zatim, na osnovi recentnih psihoanalitičkih istraživanja i filmskih primjera, kreće u propitivanje mogućnosti ljubavi nakon Auschwitza.

Drugi dio knjige promišlja konstrukciju neprijatelja (Židovi, Srbi, imigranti, itd.), a u svrhu potvrde teze kako se često radi o proizvoljnom i interesnom izmišljanju neprijatelja, autor uspoređuje rat na Balkanu s genocidom na Ruandi, što onda dovodi i do neizostavnog tematiziranja raspada Jugoslavije, pojave Miloševića i Tuđmana kao »kobnog nadomjestka« Tita.

Kako je većina spomenutih problema neodvojiva od medijske zbilje u knjizi se usporedno s tekstom tematiziraju i vizualni sadržaji poput slike Fikreta Alića iz logora Trnopolje 1992., fotografije nizozemskih grafita u Srebrenici Tarika Samanaha, rada bosanske umjetnice Šejle Kamerić (Bosnian Girl), te u tom smislu knjiga nije namijenjena samo uskom krugu stručnjaka, nego i široj publici koja je zainteresirana za suvremeno promišljanje totalitarizma i ideologije.

Srećko Horvat (Osijek, 1983.) filozof je i autor brojnih knjiga prevedenih na više od deset jezika, uključujući "Poslije apokalipse" (V.B.Z., 2022.), "Što Europa želi?" (zajedno sa Slavojem Žižekom, 2013.) i "Radikalnost ljubavi" (2016.). Tekstove mu objavljuju The Guardian, New York Times, Newsweek, Spiegel, Süddeutsche Zeitung i mnogi drugi vodeći svjetski mediji. Bio je jedan od osnivača Subversive Festivala, a godinama je vodio i uređivao Filozofski teatar u zagrebačkom HNK-u. Jedan je od osnivača međunarodnih pokreta DiEM25 i Progressive International.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.