Studija «Moć nepokornosti: intelektualac i biopolitika» pokušava odgovoriti na pitanje kome i čemu još služe intelektualci u ovo «mračno doba» globalnog poretka znanja, ideologija i kulture. Pitanje o njihovu smislu od samog početka nastanka tog neodredivog pojma izazivalo je ironiju, prezir i optužbu samih intelektualaca o lažnom elitizmu duha i žrtvovanju univerzalne istine u korist plemenskih totema nacije. Od Ortege y Gasseta i Bende do suvremenih kulturno pesimističkih teorija o kraju intelektualaca traje neprestana samokritika i preispitivanje njihove uloge.

Moja je nakana pokazati da suvremena kritička analiza kulture kao nove ideologije u doba neoimperijalnog poretka globalizacije iziskuje istodobno napuštanje emfatičkog tona kulturnog pesimizma i «objektivnog» znanstvenog pristupa fenomenu kao društvenoj kulturalnoj figuri posjednika znanja/moći u suvremenom svijetu.

Temeljne postavke ove knjige najvećim su dijelom radikalizirani stavovi koje sam iznio u studiji «Politika identiteta: kultura kao nova ideologija» (2005). Za razliku od povjerenja u mogućnost obnavljanja izvornog smisla kulture nakon njezine političke dekonstrukcije kao nove ideologije, «Moć nepokornosti» konačno napušta prethodno stajalište. Povratak izvornome smislu kulture više nije moguć.

Biopolitika je razorila temelje povratka povijesti, kulture i identiteta. Sada je temeljno pitanje kako očuvati moć nepokornosti slobode od «diktature života». Umjesto političkog razdoblja velikih univerzalnih kritičara moderne i figure intelektualca kao disidenta, suočeni smo s biopolitičkom produkcijom znanja/moći koja na početku XXI. stoljeća ima samo dva temeljna problema: biogenetiku i teror. Oboje proizlaze iz biti neoliberalne politike globalizacije. Disidente je zamijenilo novo «mnoštvo», ekonomska migracija i borba za goli život u okružju liberalno-demokratskog «carstva slobode».(...)

Nadam se da će ova knjiga barem potaknuti da se konačno skine aureola sveca s jedne društvene figure, kao i da se konačno razbije mit o tome da su intelektualci sablasti iz grobnice elitne kulture koji ne razumiju svijet nastao njihovom vlastitom zaslugom, svijet društva znanja i masovne ignorancije. Ovo je priča o subjektima/akterima novih kulturalnih borbi za identitet, o njihovim ideologijama i njihovim utopijama.
Žarko Paić

Žarko Paić rođen je 1958. u Kutini. Docent na Studiju modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu i Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje sociologiju kulture, teorije mode, semiotiku i vizualne komunikacije. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, magistrirao iz filozofije na istom fakultetu te doktorirao iz sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Glavni je urednik časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa i zamjenik glavnog urednika časopisa Europski glasnik. Stalni je suradnik mnoštva časopisa u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Crnoj Gori, Slovačkoj i Mađarskoj. Osim filozofijskih, sociologijskih i studija iz područja teorije umjetnosti i estetike, objavljuje i književne eseje. Autor je i dviju zbirki poezije (Aura, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994.; Opako ljeto, Ceres, Zagreb, 1998.). Dobitnik je međunarodne autorske nagrade za literaturu austrijske zaklade KulturKontakt iz Beča za 2008. godinu. Prevođen je na engleski, njemački, francuski, slovenski, mađarski i rumunjski jezik.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.