«Kad? Ne znam točno kad mi je to palo na pamet. U početku sam se samo vozio podzemnom željeznicom. Još prije? Sve je bilo normalno, valjda, išao sam na posao, kao i drugi, vozio se. Uvijek linija U 4, s jednog kraja grada na drugi. Stanovao sam tada u Meidlingu kod tete Ane, koja je bila nekakva rođakinja moje majke, nije važno po kome i čemu, mala bolesna starica. Stanovao sam kod nje u Vierthalergasse i vozio se gore, do kolodvora, mislim, kad se gleda na karti, to je gore. Tamo sam radio, na kolodvoru u Heiligenstadtu. Onda? Onda sam izgubio posao.
Ne, nije bilo nikakvog posebnog razloga, samo neka preraspodjela radnih mjesta. Nisam baš ni volio tamo raditi i nije mi bilo žao kad su mi rekli da sam na listi.
Poslije toga sam se samo vozio. Želio sam da sve i dalje izgleda normalno: idem, kao svi drugi, ujutro, vračam se popodne, u najvećoj gužvi, oponašajući umorne, zabrinute, mrzovoljne pokrete zaposlenih ljudi. U međuvremenu? Sjedio sam na kolodvoru, lutao okolo, ponekad zaigrao ekspres-lutriju. No sve to nije bilo važno, važna je bila vožnja. Od Meidlinga do Heiligenstadta, od Heiligenstadta do Meidlinga. To je danu nekako davalo oblik. Da, uvijek besprijekorno, s ispravnom voznom kartom, kao pristojan građanin koji plaća porez uz pomoć poreznog savjetnika.
Onda je teta Ana otišla u bolnicu i više nije bilo nikoga. Nikoga koga bi zanimalo odlazim li u Heiligenstadt ili bilo gdje drugdje. Pa sam odlazio drugdje. (...)

***

Dvije se metafore nameću kad se pokušava odrediti osobitost književnoga izričaja Sanje Lovrenčić u ovim pričama: s jedne strane metafora kuće (ili me na to zavodi «Portret kuće», kasnija knjiga iste autorice) - kuća ima jasne i čvrste temelje, tako i priče u ovoj zbirci počinju vrlo čvrstim, stvarnim, činjeničnim podacima da bi kuća/priča, nadrasla svoje temelje, izišla iz njih, srušila zid i nadogradila tu kuću izmišljenim stvarnostima običnih junaka, junaka koji izlazeći iz zadanih prostora u nezadano ozračje izlaze iz sebe, iz svoje nutrine u izmaštane komunikacije.

S druge strane, tu je metafora drveta, razgranatoga u svojoj nepomućenosti slobodnoga rasta i vječno ugroženoga mogućim potpunim odstranjenjem i prekidom veze s korijenjem, i onim donjim, podzemnim, i onim gornjim, lebdećim, zračnim.

Priče u ovoj zbirci počinju s vrlo običnim junacima, često u vrlo običnim situacijama, vrlo stvarnima, prepoznatljivima, da bi iz stvarnoga iznenadnim, neočekivanim, očuđujućim obratom preskočile ne u nestvarno, nego u nadstvarno. (Biljana Romić)

Sanja Lovrenčić (Knin, 1961), književnica i prevoditeljica, ušla je u hrvatsku književnost 1987. zbirkom pjesama "Insula dulcamara". Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu "Rijeka sigurno voli poplavu" dobila je nagradu Kiklop za najbolju knjigu pjesama 2007. godine.

Autorica je zbirki kratkih priča "Wien Fantastic", "Portret kuće" i "Zlatna riba i istočni Ariel", romana "Dvostruki dnevnik žene sa zmajem", "Klizalište", "U potrazi za Ivanom" (nagrada "Gjalski" 2007), "Martinove strune / Martins Seiten" (Literaturpreiss SMSK 2008.), "Ardura" (2012), "Vješanje kradljivaca ovaca", roman (2015) i "Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost" (2018). Autorica je fantastične trilogije "Zmije Nikonimora" te dviju zbirki autobiografskih zapisa: "Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih" (2017.) i "Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti" (2020.)

Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča "Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić" dobila je nagradu "Grigor Vitez".

U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki izvođeni i izvan Hrvatske (na njemačkom, mađarskom, slovačkom i estonskom). Kao samostalni dokumentarist snimila je i režirala šest dokumentarnih radio-drama. Triput je sudjelovala u radu međunarodnog žirija festivala Prix Europa u Berlinu. Kao suradnica III. programa Hrvatskog radija izabrala, prevela i priredila niz tekstova s područja svjetske književnosti.

Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika; za prijevod zbirke kratkih priča "Kuća duhova" Virginije Woolf dobila nagradu "Kiklop" 2012.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.